Samo nekoliko godina unazad sjever Albanije bio je u potpunosti neistražen, te smatran nesigurnim za planinarske izlete. Međutim, ova zemlja u sklopu velikog razvoja svoje turističke ponude, nije zaboravila na prelijepe vrhove planinskog lanca Prokletije, koji se uzdižu iznad dolina Valbone i Theth.

Planinske staze se ažurno uređuju i množe, a sve veći broj zaljubljenika u prirodu dolazi isključivo u ovaj region nebili doživjeli, kako neki vole reći, albanske Alpe. U dolini Valbona, koja je početna tačka za većinu pohoda, već je moguće naći luksuzne hotele i restorane za one s debelim novčanicima, što nam je donekle dalo sliku u kojem smjeru se ovo mjesto u stvari razvija. Zbog toga smo sretni podijeliti svoje iskustvo i ohrabriti ljude kako bi posjetili ovaj region prije nego ovo zaista postanu Alpe, u finansijskom smislu te riječi.

Dolazak do Valbone:
Ukoliko neko putuje bez vlastitog vozila, najjednostavniji i najatraktivniji način prevoza do doline Valbone kreće iz Shkodre. Minibus iz grada polazi u 6 u jutro, zbog čega je dobro obavijestiti menadžment hostela u kojem se boravi o planovima dan ranije, kako bi oni nazvali prevoznika i rezervisali mjesto. Minibus vozi od hostela do hostela i kupi ljude (također je moguće sjesti u minibus negdje u gradu, što ispada malo jeftinije, ukoliko se nekom da ustajati toliko rano kako bi bio na mjestu prije 6 ujutro). Busom se oko dva sata putuje do sela Koman, nakon čega slijedi presjedanje na trajekt. Ukoliko se umjesto busa do Komana putuje autostopom ili vlastitim vozilom, treba imati u vidu da trajekt vozi samo jednom dnevno, u 9 sati ujutro. Trosatna plovidba po jezeru Komani, okruženim planinama i stijenama je zaista dobar uvod u ljepotu koja slijedi.

Plovidba jezerom Komani

Trajekt na sjevernu obalu jezera, u selu Fierzë stiže oko 1 popodne. Ovdje taksisti spremno čekaju da preuzmu turiste. Međutim, ne idu svi u Valbonu, neki putnici ovom putanjom idu prema Kosovu, tako da vrijedi utačniti svoju destinaciju. Oko sat vremena vožnje potrebno je da se stigne iz Fierzë do Valbone.
Transport u suprotnom smjeru, iz Thetha do Shkodre polazi u 1 popodne. Mi smo lagano istopirali odavde, mada smo čuli od drugih ljudi da se ponekad dugo čeka, te da većina vozila koja se zaustavljaju žele novac za prevoz.
Cijene transporta nalaze se u korisnim informacijama na dnu članka.

Smještaj u Valboni:
Istražujući na internetu, prije samog dolaska u Valbonu, pronašli smo stranicu Journey to Valbona, gdje smo odkrili mnogo korisnih informacija. Autorka stranice je Amerikanka koja živi u dolini, te razvija i označava planinske staze. Također je vlasnica jednog od hotela u Valboni, u sklopu kojeg nudi i mogućnost kampiranja. Zbog toga smo se odlučili jednu noć zadržati na njenom kampu (hotel se zove Rilindija i dovoljno je reći vozaču taksija iz Fierzë, kako bi se tamo zaustavio), te pokušati izvući još dodatnih informacija o planinarenju u okolini, kao i kupiti kartu područja.
Iskreno govoreći, bili smo malo razočarani samim mjestom, jer smo očekivali planinsku kuću gdje u glavnom borave ljudi koji u planinu idu na duže i zahtjevnije izlete, te da ćemo naći nekoga ko bi mogao podijeliti svoje iskustvo s nama ili preporučiti neke od staza. Dočekalo nas je ipak nešto drugo, hotel i restoran uređen i prilagođen turistima više klase, a sam prostor kampa stvorio nam je velike muke kako bi našli ravno mjesto za postaviti šator. Osim toga niko se nije pobrinuo za prostor gdje bi kamperi mogli provoditi vrijeme, osim restorana u kojem konobari bzo daju do znanja da bi se nešto trebalo naručiti. U cijenu kampiranja uključeno je tuširanje (jedno kupatilo za cijeli kamp, plus za osoblje hotela) i wi-fi. Za ostale hotele nemamo informacija, ali zasigurno možemo preporučiti divlje kampiranje bilo gdje u dolini.

Orijentacija u planini:
U hotelu Rilindja prodaju karte područja za koje tvrde da su najbolje. U našem slučaju to su jedine karte Valbone i okoline koje smo vidjeli, zbog čega nam je teško suditi o konkurenciji. Međutim, na karte prodavane u Rilindji imamo nekoliko primjedbi. Prvi problem je što nije moguće kupiti jednu kartu cijelog područja, jer su karte isplanirane tako da pokazuju jedino dnevne izlete, kako bi se ljudi vraćali do hotela navečer. Također, ukoliko neko kupi dvije karte kako bi povezao staze i uradio nekolikodnevnu šetnju, postoje dijelovi područja koji nisu pokazani ni na jednoj mapi (namjerno???). Ipak, na zidu restorana visi jedna velika karta (ne na prodaju) kojoj smo uspjeli napraviti forografiju.

Karta područja koju smo uspjeli slikati

U jednom dijelu naše putanje staza na karti nije se poklapala sa realnošću. Smatramo da je označenje planinskih puteva veliki problem, jer na kartama Rilindije su u potpunosti ignorisane staze označene od strane drugih društava ili organizacija, a u par navrata na mjestima na kojima su se u składu sa kartom nalazili znakovi, u realnosti ih nije bilo.

Oznake staza, bar u teoriji

Mi smo, u skladu sa informacijama koje smo uspjeli dobiti, uradili pohod dug 5 dana, koji počinje u dolini Valbona, a završava u selu Theth. Detaljan opis nalazi se ispod:
Dan 1 – Iz Valbone do podnožija Maje e Gjarpërit (2213 m) – ljetnih kuća pastira
Čitav dan penjanja uzbrdo, izvori vode samo kod pastirskih kuća i domaćinstva Arif Kadris.
4 sata i 40 minuta hodanja
Sa kampa Rilindija u Valboni išli smo 30 minuta glavnim putem prema Bajram Curi, gdje je označen početak staze do planine Maja e Gjarpërit. Već ovdje počinje penjanje oko 25 minuta po nagibu na desnu stranu kroz šumu. Staza nas je dovela do raskrsnice sa makadamom, na kojoj putanju treba nastaviti preko puta na malom nekorištenom makadamu. Postepenim penjanjem prelaze se mjesta sa kojih se pružaju fini vidici na dolinu Valbone.

Anel na visini zadatka stoji pored znaka

Pogled na dolinu i obližnje vrhove

Ovaj put koji ide cik-cak između voćnjaka i završava nakon sat i 40 minuta kod kuće označene na karti kao Arif Kadris. Iznad domaćinstva sa lijeve strane nalaze se smjernice za dalju putanju. Odavde je staza označena i konkretna, vodi kroz šumu većinu vremena uzbrdo i nakon 50 minuta stiže do ograđenih poljoprivrednih polja, poslje kojih se spušta 20-ak minuta do razdvajanja putanja obilježenog znakom. Ovdje smjer do Maje e Gjarpërit nastavlja pravo (drugi smjer vodi desno nizbrdo) i počinje konkretno penjati, prvo kroz šumu, a kasnije prelazi na kameniti teren sa stijenama svuda uokolo. Staza ide cik-cak.

Penjanje po nagibu

Od posljednjeg putokaza nadmorska visina raste 400 metara na distansu od 2,6 km. Nama je oduzelo 2 sata hodanja (isto toliko odmaranja) da stignemo do podnožja vrha, prelijepe visoravni na kojoj smo prvo ugledali futbalsko igralište (!!!), a poslije toga i kuće domaćinstava. Nažalost, putokaz na planinu Maje e Gjarpërit smo promašili ili ga jednostavno nije bilo. Sa igrališta vidljivo je puno staza, ali nismo odlučili srljati u nepoznato.

Visoravan na kojoj smo otkrili civilizaciju

Zato smo bili ugošćeni, nahranjeni i napojeni. Malo iznad igrališta u kamenim kućama provode ljeto četri porodice iz sela Bajram Curi. Na karti ovo mjesto je označeno kao Stanet Gjarpërit Leposhtem (Doçi). Tokom tri mjeseca pastiri izvode životinje na ispašu, proizvode sireve, jogurt, vunu. Nama su osim mliječnih proizvoda ponudili i albanski planinski specijalitet, snijeg sa šećerom. Vrlo dobro. Gostoprimnost koja nas je dočekala ovdje srećemo veoma rijetko.

Dagna sa jednom od domaćica

Naselje na visoravni

Dan 2 – Iz podnožja Maje e Gjarpërit do kuća pastira na putu prema Maja e Kollata
Pola dana nizbrdo, druga polovina uzbrdo. Izvori vode vrlo česti: sat od sela Çerem, u selu, tokom uspona i kod pastira
3 sata i 40 minuta hodanja
Nakon obilnog doručka i turske kafe domaćini su nas uputili na makadam koji vodi do sela Çerem. Na brdu odmah iznad staništa naših domaćina vidjeli smo solidnu kuću od kamena, o kojoj ne znamo da li služi pastirima ili turistima. Međutim, poslije pola sata penjanja u blizini narednih domova (na karti označenih kao Mulosmanli) staza se odvaja od makadama, te se ubrzo počinje spuštati. Poslje 40 minuta planinski put postaje označen ali veoma neregularno. Još 35 minuta traversa kroz šumu (staza skreće na desnu stranu) trebalo nam je da stignemo do kuća i izvora vode. Ispod kuća staza se spušta lijevo kroz šumu, gdje postoji nekoliko uhodanih putanja, a znakovi su prilično rijetki. U suštini bitno je kretati se nizbrdo da se za 50-ak minuta stigne do prvih kuća sela Çerem., gdje opet zovu na kafu. Cilj je doći do glavnog puta iz Valbone te njime nastaviti do prvog skretanja na lijevo, označenog crvno-bijelom bojom. Nekoliko desetaka metara prije skretanja nalazi se restoran.

Selo Cerem

Makadam penje ugodno 40 minuta do izvora vode, gdje se pretvara u pješačku stazu. Još 50-ak minuta penjanja kroz šumu uključujućeg prolaženje kroz 2 potoka dovodi do poljane sa drvenim kućama pastira iz Bajram Curi, posljednjeg mjesta gdje je moguće naći vodu za naredni dan. Zbog te činjenice odlučili smo tamo prenoćiti, a lokalna djeca pomogla su nam postaviti šator i pripremiti mjesto za logorsku vatru.

Kolektivno kuhanje

Dan 3 – Od kuća pastira do sela Kukaj
Težak dan zbog nedostatka vode na putu, potrage za stazom i strašno strmog silaska pred kraj dana
6 sati 50 minuta
Sa zalihama vode krenuli smo dalje označenom putanjom prema zapadu i granici sa „Mali i Zi”, ili ti ga Crnom Gorom. Poslije 20-ak minuta penjanja između velikog kamenja napala su nas 3 psa – nismo bili svjesni da se u blizini nalazi još jedna kućica pastira. Pastiri su nas spasili i usmjerili na stazu koja se uzdizala s ,desne strane pored šume i nakon 20 minuta stigli smo na prelaz Qafa e Borit (1850 m), na kojem graniče Albanija i Crna Gora. Zajedno s nama granicu su prolazile i albanske krave, jer je trava očito bolja na crnogorskoj strani.

Na prevoju

Kratak spust od 15 minuta doveo nas je do crnogorskog putokaza, koji je usmjeravao prema sljedećem prelazu, Qafa e Përsllopit. Od tog trenutka počeli smo pratiti uglavnom okrugle crnogorke znakove staze, sve do Qafa e Përsllopit gdje se staza opet neprimijetno vraća u Albaniju.

Crnogorske oznake staze

Oko sat i 20 minuta penjanja prema jugu prošlo je prijatno zbog finih vidika na okružujuće planine i grmlje zrelih crnogorskih malina. U jednom trenutku, kada je staza prolazila pored stijena osjetili smo neočekivan hlad, koji je izlazio, kako je kasnije ispalo, iz Ledene Pećine. Unutra su bili ostatci snijega, hlad i možda čak i medved, zbog čega senismo usudili ulaziti unutra.

Dagna ispred pećine

Sa vremenom sa lijeve strane pojavio se ogroman masiv stjenovite planine Kolata, koja se sastaje od četri glavna vrha. Jedan od njih, visok 2534 metara Kollata e Keqe – Zla Kolata, je nezvanično ali istinski najveći vrh Crne Gore, dok Maja e Kollatës, visok 2552 m, nalazeći se na albanskoj strani najveći je vrh masiva.
30 minuta od Ledene Pećine djelilo nas je od prelaza Qafa e Përsllopit, na naše iznenađenje neoznačenog. Tamo teoretski počinje označena staza do vrha Kollata e Keqe, ali opet nismo vidjeli ni putokaza ni znakova, niti bilo kakvo potencijalno mjesto gdje bi staza počinjala penjati ovu stijenovitu i strmu planinu.

Vrt pastirske kućice, mjesto gdje se staze razdvajaju

Od prelaza putanja nastavlja u istom smjeru, nakon 25 minuta dovodeći do male napuštene kućice sa desne strane i strmog spusta ispred. Znakovi se ovdje prekidaju i teško je shvatiti kako nastaviti put, ukoliko se želi preći do kampa na putu za planinu Maja e Rosit, umjesto vraćanja se pravo nizbrdo u Valbonu. Uz pomoć sretnutih planinara sa GPSom uspjeli smo utačniti da naš dalji put kreće na brdu sa desne strane na visini kućice. Brdo treba popeti te tražiti nešto što liči na stazu u smjeru jugozapada. Potraga za stazom dovela nas je nakon 15 minuta do još jedne pastirske kućice, smještene u maloj depresiji. Od kućice našli smo stazu vodeću na zapad koju smo uspjeli pratiti sve do izlaska iz depresije. Nije bila markirana ali prilično konkretna, vodila je na zapad prvo južnom stranom udubljenja, bliže planine Maja e Thate, a dalje paralelno sa planinama na sjeveru (imena ne znamo). Naša putanja u ovom dijelu nije se poklapala sa stazom na karti. Šetanje uzbrdo i nizbrdo između kamenja u depresijama završava na njihovoj zapadnoj strani, gdje dosta vidljiva staza penje koso prema planinskom prelazu na jugozapad. Staza je utabana zahvaljujući kravama i ovcama koje se ovuda pasu. Prelaz od prve kućice do kraja prevoja oduzeo nam je 2 sata.

Dagna iznad depresija

Od prevoja do kampa Rama Avdylita slijedi najgori silazak koji smo doživjeli u Prokletijama. Vrlo strm spust od oko 200 metara nije označen i ne slijedi nikakvu stazu, jednostavno vodi kroz travu a od nekog trenutka opcija je i kamenje (silazak je bio veoma težak jer je trava bila mokra i klizava poslije kiše). Oko sat i po patnje dovelo nas je do kuće koja je na karti označena kao kamping. Međutim, dječak koji nas je tamo dočekao nije spominjao plaćanje, sve dok ga mi nismo pitali. Tražio je 500 lek za postavljanje šatora i pitku vodu, na što smo pristali, jer je ovo jedina tačka gdje je moguće napuniti zalihe vode prije penjanja vrha Maja e Rosit narednog dana. Problem je nastao kada nam je dječak donio vidljivo prljavu vodu, uvjeravajući nas da je pitka. Ovo nam se nije svidjelo, tako da smo spakovali stvari, te nastavili sat vremena nizbrdo lijevom stranom korita presušene rijeke Kukaj do istoimenog sela, izgubivši preko 500 metara visine gdje su nam domaćini iz bijele kuće (selo sačinjavaju dvije kuće, jedna crna i jedna bijela) dopustili postaviti šator u njihovom dvorištu i dali pristup pitkoj vodi za dž.

Naš kamp u selu Kukaj

Dan 4 – Uspon na planinu Rosni Vrh/Maja e Rosit (2522,5 m), prilazak stazi iz Valbone do Theth
Uspon po označenoj i prijatnoj stazi, vodu treba ponijeti odozdo
7.5 sati + 1.5 sata
Iz sela Kukaj morali smo popeti isti put do kampa kojim smo prethodni dan silazili, što nam je oduzelo sat i po hodanja brzim tempom sa veoma laganim ranicma, jer smo šator i većinu stvari ostavili u dvorištu ljubazne porodice.

Presušeno korijeto rijeke Kukaj

Ukoliko neko do kampa dolazi po prvi put odozdo, ugledaće ga tek u posljednjem trenutku, zato što se nalazi u udubljenju, nekoliko desetaka metara poslije prelaska korita presušene rijeke Kukaj. U blizini kampa nalazi se drveni znak koji usmjerava na stazu vodeću do vrha Maje Rosit, treće najviše planine u Crnoj Gori. Ovaj planinski put brzo prolazi kroz šumu i izlazi na kršovit teren. Dobro je označen i utaban te veoma ugodan za hodanje, izuzev posljednje faze penjanja vrha.
Prvi cilj iz kampa jeste stići do planinskog prevoja Qafa (Ćafa) Rosit. Na putu do ovdje postavljena su još dva putokaza udajena od sebe oko 25-30 minuta, tako da cijeli uspon do samog prevoja, a samim tim i podnožja vrha traje sat i po. S prevoja pruža se prelijep pogled na Crnu Goru (gradić Gusinje), a ovo mjesto također označava albansko-crnogorsku granicu. Ostatak staze nalazi se u Crnoj Gori gdje su stazu označili Crnogorci.

Pogled sa prevoja

Sa desne strane prevoja počinje penjanje veoma strmom stazom oko 25 minuta, nakon čega teren postaje ravan a staza skreće lijevo, do posljednjeg polusatnog uspona na sam vrh.

Panorama sa Rosnog Vrha

Sa vrha pružaju se pogledi na dolinu Valbona i Kukaj, te na obližnje planinske masive, od kojih je jedan Maja Jezerce, drugi najviši vrh Albanije (2694 m).

Učinili smo to

Silazak do kampa oduzeo nam je oko sat i po, a dodatan sat trebalo nam je da stignemo do sela Kukaj, gdje smo spakovali šator, te se uputili par kilometara prema dolini Valbona. Od kuća u Kukaju trebalo nam je 25 minuta da stignemo makadamom do glavnog asfaltskog puta u dolini, kojim smo nastavili desno kako bi se približili početku staze do sela Theth, iz kojeg vodi put do Shkodre. Asfaltom smo išli 30 minuta sve do trenutka gdje on završava i pretvara se u kameni autoput, vodeći do zadnjeg sela prije prevoja, Gejelaj. Nakon pola sata šetnje kamenim putem odlučili smo postaviti šator između jelki i prespavati noć.

Dan 5 – Prelazak iz Valbone do Theth preko prevoja Qafa e Valbones (około 1780 m)
Umjereno strmo uzbrdo i nizbrdo, sa dva kafića na okolo pola puta do prevoja sa svake strane
6 sati
Budući da smo noć prespavali samo 15 minuta udaljeni od sela Gejelaj, nije nam dugo trebalo da se nađemo na početku planinskog puta do Theth. Ova staza, ironično nazivana autoput Valbona-Teth veoma je prometna, dobro označena i orijentaciono lagana, te je mnogi koriste kao jednodnevi izlet za izlazak iz doline Valbona. Poslije četiri dana planinarenja gdje smo sreli samo jednu grupu planinara, ovo je bio mali šok. Uprkos velikom broju ljudi, ova putanja zasigurno ima svoje čari, počevši od samog sela Gejelaj, malog i simpatičnog mjesta sa tradicionalnim kamenim kućama i gomilom džanarika svuda uokolo.

Džanarike, džanarike

Odmah nakon izlaska iz sela počinje oštro penjanje na planinski prevoj Qafa e Valbones. Zahvaljujući popularnosti ove staze, usput, oko 45 minuta od sela nalazi se i kafić, gdje služe hladne napitke, kao i planinski čaj (vjerovatno i pitku vodu za dž). Odavde još petnaestak minuta trebalo nam je da dođemo do podnožja prevoja, gdje se staza uzdiže iznad drveća, zbog čega se otvara vidik na dolinu Valbona, te okolne stjenovite vrhove.

Odmor prije penjanja prevoja

Nastavili smo penjanje do prevoja iako ga u stvari cijelo vrijeme nismo vidjeli. Nakon pola sata uzbrdo staza je počela voditi traversom, što nas je osvijestilo da smo već dostigli visinu prevoja, ali i dalje nismo vidjeli ništa osim visokih stijena iznad nas. Tek nakon desetak minuta hodanja po gotovo ravnom terenu, ugledali smo prevoj, veoma uzak i spektakularan. Nažalost, u tom trenutku padala je jaka kiša, zbog čega nemamo fotografija s ovog mjesta, kao ni sa ostatka izleta.

Zadnja fotografija dana, prevoj je iza ugla

Silazak sa prevoja je umjereno strm, ali prilično prijatan za hodanje. Oko pola sata nizbrdo udaljen je još jedan kafić na stazi, a par metara nakon njega nalazi se i izvor pitke vode. Odavde smo otprilike sat i po hodali po kiši kroz blato do sela Theth, gdje smo ubrzo ustopirali kamion do Skhodre.
Korisne informacije:
1 KM – 71 lek
Prevoz:
– minibus iz Skhodre do jezera Komani – 700 lek
– trajekt do Fierze – 700 lek
– taksi iz Fierze do Valbone – 500 lek
– prevoz iz Thetha do Skhodre – od 1000 do 1400 lek
Smještaj – preporučujemo spavanje u vlastitom šatoru na nekom od kampova u dolini (2 eura po osobi na kampu hotela Rilindija) ili jednostavno divlje kampiranje. Tokom ove planinarske staze postoji nekoliko mjesta gdje je moguće noćiti (detaljnije u opisu pohoda), ali ne znamo kakve su cijene.
Hrana – U dolini Valbona u okviru svakog hotela nalazi se i restoran. Mi smo ponijeli vlastitu hranu, kao i opremu za kuhanje, što možemo preporučiti ukoliko neko putuje na niskom budžetu. Treba imati u vidu da će neke od pastirskih porodica u planini biti veoma sretne ukoliko nahrane turiste. U znak zahvalnosti vrijedi imati neki znak pažnje sa sobom, npr. suvenir ili čokoladu za djecu.
Voda – Mi smo pili vodu iz manjih rijeka i izvora, kao i iz česme. U koliko se prolazi u blizini pastirskih kuća, uvijek je dobro napuniti vodu kod njih, jer cijevima sebi dovode izvorsku vodu. Detaljnije informacije o tome kada i koliko vode ima na stazi može se naći u opisu pohoda.
Karte područija – dostupne u hotelu Rilindja, 2-3 eura za komad (dostupne su 3 karte).