Dok bogati Armenci godišnji odmor provode kupajući se u Crnom Moru na gruzijskoj obali, siromašniji i većinski dio stanovništva ljetuje na najpopularnijoj armenskoj prirodnoj atrakciji, jezeru Sevan. Ovo je najveće slatkovodno jezero Kavkaza s nadmorskom visinom od 1900 metara. Za okruženu kopnom Armeniju, vrši ono praktički funkciju mora. Većina posjetilaca zadrži se ipak na sjeverno-zapadnom brijegu jezera, pored glavnog puta, gdje se jede riba, posjećuje manastir, posuđuju gliseri i prodaju suveniri. Uglavnom, turistički turbo folk. U želji da otkrijemo i drugu medalju Sevana, uputili smo se tamo s biciklima.

Željeli smo u potpunosti okružiti jezero za 3 dana i nestrpljivo smo čekali, da voz iz Erevana konačno krene voziti do gradića Sevan na obali jezera, odakle smo namjeravali početi turu. Voz na ovoj ruti vozi samo tokom ljeta i počinje tek kad jezero dostiže temperature prijatne za kupanje. Kao što to obično u Armeniji biva, tek kad se pojave zainteresovani za transport, pojavi se i transportno sredstvo (pravilo važi također za minibuseve). Uzimajući u obzir ovu činjenicu, početkom jula bilo nam je dosta čekanja na voz do Sevana, te smo se uputili do Hrazdana, gradića udaljenog dvadesetak kilometara od jezera.

Plan vožnje

Ekipa stigla u Hrazdan

Poslije neprijatne vožnje glavnim putem, gdje su nam jako sunce i vjetar u lice otežavali posao, ugledali smo jezero. Ipak, na kratko smo se odlučili odvojiti od obale i skrenuti sa glavnog puta u gradić simboličnog imena Sevan, kako bi upotpunili svoje zalihe i ručali. Punog stomaka, uputili smo se na sjever, u skladu sa preporukama lokalaca. Navodno, u ovom smjeru ima više nizbrdice, a vjetar često udara u leđa. Unatoč tome, sam početak obilaska jezera bio je naporan, jer smo i dalje vozili na jakom suncu, glavnim putem između auta. Raspoloženje su nam popravljali samo smiješni natpisi na ugostiteljskim objektima, namjenjeni stranim turistima.

Fast foot

Skretanjem na zapad sa glavnog puta promjenili su se skoro svi uslovi, osim užarenog neba. Hoteli i restorani ustupili su mjesto nedovršenim turističkim projektima od betona s kraja 80. godina. Na željezničkoj stanici kraj puta ostala je zanemarena velika zgrada, ispred koje se pasu krave. Neko auto prođe svakih nekoliko minuta. Prolazimo par vila armenskih bogataša, temelje nikad ne izgrađenih vikendica i pansiona, te jedan kamp u funkciji. Sa lijeve strane puta vodi pruga, kojom voz ljeti dolazi sve do Shorzhe, 45 km dalje od gradića Sevan. Omah iza pruge uzdižu se neprekrivena, suha brda i poneka kuća. Sa desne strane konstanto isti prizor – ogromna vodena ploča.

U susret socijalizmu

Raspad sistema

Ovaj dan prolazimo 70 kilometara, a čini nam se to mnogo više zbog sunca, koje je iz nas izcrpilo mnogo energije. Zaustavljamo se u Shorzi, na čijem ulazu nalazimo mjesto za šator na malenoj plaži. Uživamo u zalasku sunca nad jezerom. Atmosfera je opuštena, na selu preovladava tišina i mir. Život stagnira.

Kuliranje na plaži

Sutradan u prodavnici na selu obnavljamo zalihe vode i osvježavamo se sladoledom. Pokret je zakazan veoma rano, jer nas čeka dug dan. Pokazalo se ovo kao neophodan i dobar potez, jer su neki dijelovi puta bili poprilično teški i nemilostivi. Zato je sunce odlučilo poštediti nas glavobolje i cijeli dan vozimo pod oblačnim nebom.

Nizbrdica

Prolazimo poluostrvo Artanish, put hipnotizira laganim uzbrdicama i nizbrdicama. S lijeve strane nas samo par kilometara dijeli od granice sa Azerbejdžanom. Osjećamo da smo na jednom od onih zaboravljenih mjesta, gdje rijetko ko živi i skoro niko ze dolazi. U skladu sa utiscima mijenja se i put, asfalt je zamijenjen starim grbavim makadamom. Ilustracije radi, vrijedi spomenuti da neko vrijeme vozimo paraleleno s kombijem, koji nas zbog uvjeta na cesti ne može prestići. U nekom trenutku kreće kiša. Pauziramo i ručamo u najbližem selu, ispod krova zdravstvenog centra finansiranog od strane neke međunarodne organizacije. Izgleda da je investicija propala.

Vidici

Vidici

Diskusija poslije ručka

Nastavljamo put. U selu Areguni udaljavamo se od obale. Neka domaćica zaustavlja nas kraj puta, s namjerom da nas ugosti. I dok joj objašnjavamo da žurimo, trpa nam hlijeb za ponijeti. U Geghamasar napuštamo glavni put i skrećemo prema jezeru, gubeći se između livada. Seljaci koji rade u poljima krompira nam pomažu naći smjer. Napokon se priklučujemo boljem putu. Prolazimo krivudavu rijeku Masrik i dolazimo do skretanja sa glavnim putem (M11) iz Vardenis do Martuni. U prodavnici kod pumpe kupujemo vodu i upadamo na najugodniji dio puta tog dana, dug 30 kilometara, u smjeru Martuni.

Neko vrijeme vozili smo po ovakvom putu

Dagna bježi od bjeloruskog traktora

Može se reći da se polako vraćamo u civilizaciju. Asfaltna cesta postaje ravna, a usput se pojavljaju veća sela. Na početku s desne strane na dohvat ruke imamo plažu punu ptica, ali s vremenom od jezera počinju nas dijeliti livade. Sa lijeve strane mijenjaju se brežuljci, šarene livade i poljoprivredna polja. Po prvi i zadniji put tokom ture srećemo bicikliste. Prvo jednog Francuza, te još trojicu stranaca, putujućih u suprotnom smjeru. Dan se polako bliži kraju.

Na putu za Martuni

Martuni se čini puno manji nego što smo očekivali i na prvi pogled ne obiluje mjestima gdje bi mogli postaviti šator. Nakon 90 kilometara vožnje već smo iznemogli i htjeli bi što prije završiti dan. Uspijeva nam to tek nekoliko kilometara poslije Martuni, gdje nalazimo na simpatičan prilaz šumi, koja se čini kao idealno mjesto za kampiranje.

Stigli u Martuni

Treći dan putovanja budimo se nepokretni, s jakom upalom mišića i malom željom za život. Međutim, kako bi stigli do Hrazdana na voz u popodnevnim satima, još 75 kilometara treba prepedalati.

Izlazak iz šumarka

Spremanje za put

Bol i neprijatnost koju trpimo, prije svega u nogama i zadnjici, kompenziraju su prlijepi pejzaži na ovom dijelu naše rute, u tome spektakularne litice i široki pašnjaci sa Geghamskim planinama u pozadini. Moramo ipak pojačati tempo, jer nam je za petama jaka oluja, koja na svu sreću, samo kratko, grmljavinom i jakim vjetrom pokazuje zube.

Vidici

Nizbrdica i vjetar u leđa

Slobodno možemo reći da je taj dio, iz Martuni do skretanja za Hrazdan, najljepši na cijelokupnom putovanju. Dodatno, usput nalaze se i dvije atrakcije, groblje Noratus sa najvećom grupom stečaka u Armeniji i manastir Hayravank.

Manastir Hayravank

Vratilo se sunce

Do Hrazdana stižemo na vrijeme, iako smo se često zaustavljali i odmarali naše nažuljane zadnjice. Još jedna zajednička slika ispred željezničke, ispražnjavanje mokraćnog mjehura (u vozu nema wc-a) i spremni smo za povratak u Erevan.

Na željeznickoj u Hrazdanu

Mrtvaci u vozu

 

Korisne informacije:

Voz iz Erevana do Hrazdana, gradića udaljenog 20 km od Sevana, polazi sa stanice Erevan Almast (na sjeveru grada, trolejbus tamo vozi) oko 8 ujutru i vraća se iz Hrazdana oko 3 popodne. Tokom toplog ljeta, voz ide kroz Hrazdan i Sevan sve do Shorzhe, što omogućava druge opcije obilaska biciklom (moguće je preskočiti dio Sevan-Shorzha).
Najbolje otići ili nazvati glavnu željezničku stanicu u Erevanu (metro Sasuntsi David) za detaljnije informacije o ovom vozu.

Sa šatorom lagano je naći mjesto za spavanje, na plaži, livadi ili u šumi. Na istočnoj obali (sjeverno od Shorzhe) vidjeli smo jedan kamping.

Na putu ima nekoliko prodavnica, najmanje na istočnoj obali jezera. Ali svakog dana vožnje naišli smo najmanje na 2 prodavnice. Najbolje je ponijeti nešto hrane sa sobom (konzerve i grickalice), a u prodavnicama se može kupiti hlijeb, sir i slatkiši.

Nažalost put ne prolazi pokraj izvora vode, zbog čega je bitno imati zalihe. Voda je dostupna u svim prodavnicama.

U slučaju da želite iznajmiti biciklo u Erevanu (ili popraviti svoje), najbolje mjesto za to je radionica pokazana na mapi ispod. Prije posjete nazovite vlasnika Samvela (broj telefona +374 (0)93426654) i osigurati se da je tog dana u radionici (Samvel govori na ruskom jeziku). Cijene bicikala kreću se od 3000 do 5000 drama (500 drama = 1 euro) za dan.

Radionica bicikala u Erevanu