Prošlog ljeta otvorila se nova perpektiva u našem razumijevanju putovanja. Rance smo zamijenili biciklima i takoreći spojili ugodno s korisnim. Oni koji prate naš blog, sa sigurnošću znaju da veliki dio slobodnog vremena provodimo u planinama i da su one naša omiljena destinacija. Presjedajući se na bicikl, čovjek je u stanju obići većinu gorja, ali što je još važnije, u stanju je stići do njih vlastitom energijom. Vođeni tom idejom, isplanirali smo dugi biciklistički poduhvat kroz planinski lanac Karpata kao savršen uvod u svijet cikloputovanja.

Život ipak planira po svome, pa mi se neposredno prije početka kotrljanja dogodila mala saobraćajna nesreća, koja je onemogućila realizaciju prvobitne zamisli. Zato smo brzo smislili „paklen plan“, kako bi donekle poštedjeli moju ozlijeđenu kičmu, a pri tome uspjeli iskusiti putovanje biciklima kroz planinski pejzaž. Iskoristili smo auto, kako bi sebe i opremu premještali s jedne lokacije na drugu u cilju smanjenja kilometraže, koju bismo morali preći pedalajući. I to nam je u potpunosti uspjelo. Nakon uspješne prve ture okolo Durmitora spakovali smo prnje do našeg Punta i krenuli put Bjelašnice.

Video nastao tokom naše ture po BiH možete pogledati ispod, a u nastavku detaljnije pišemo o vožnji po Bjelašnici.


Prvi dan
Boračko jezero – Džepi (31 km)
Svoj mini bazni kamp za turu po Bjelašnici „razapeli“ smo na Boračkom jezeru, dobro znanom nam mjestu, gdje smo se u miru mogli spremiti, te ostaviti auto na sigurnom tokom naše odsutnosti. Nakon detaljne pripreme putanje i osvježenja u jezeru okruženom maglovitom aurom planinskog jutra, bili smo spremni za put.

Naša ruta (detalji ovdje)

Kamp na Boračkom jezeru

Uskim asfaltom prvo smo se penjali, da bi se nakon dvadesetak kilometara oštrim serpentinama spustili u Konjic. Tu smo se nakrkali pitom, popili kafu i dopunili zalihe hrane na put. Nismo mogli odolili, pa smo podnevnu vrućinu dodatno ublažili u ledenoj Neretvi. Putovanje smo nastavili na sjever, neka 4 kilometra po magistralnom putu E73, sve do sela Živašnica, gdje smo skrenuli desno na uski drum (skretanje sa glavnog puta nalazi se tačno preko puta benziske pumpe Petrol).

Pruga Sarajevo-Mostar viđena sa skretanja s glavnog puta

Skretanjem sa glavnog puta smo se u neku ruku oprostili od civilizacije. Naselja kroz koja smo tog poslijepodneva prolazili bila su skoro potpuno napuštena, dok nas je sokak tjerao da pedalamo uz sve veći nagib. Tek nakon zalaska sunca stigli smo do prvog većeg sela, Džepi. Bilo je krajnje vrijeme za pronalazak ravnog komadića zemlje, gdje bismo mogli razapeti šator.

Zalazak sunca

Na samom kraju sela naiđosmo na jednog pastira pasmatrajućeg svoje ovce budnim okom. Zapitasmo ga o sigurno mjesto za kampiranje, ne sluteći šta će da se desi poslije. Boro nas, ne oklijevajući niti sekunde, pokupi s ulice i uvede u svoje skromno dvorište. Tamo se ukaza Dana, Borina supruga i glava prodice Magazin. Naoružana širokim osmijehom i očima punim blagostanja, nije htjela da čuje o bilo kakvom spavanju u šatoru. Brzo nam je dala do znanja da nismo samo prolaznici koji pitaju za pomoć, nego njihovi gosti. Tokom večere rodilo se prijateljstvo, a u trenutku kad nas je Dana pratila do gostinjske sobe, osjećali smo se dijelom porodice.

Boro, Dana i mi

Drugi dan
Džepi – Lukomir (19 km)
Oduševljeni novim poznanstvom, ali i tužni zbog brzog rastanka, sljedećeg dana nastavili smo pedalati uzbrdo. Još neko vrijeme asfalt nam je olakšavao prevazilaženje velikog nagiba, ali od sela Vrdolje tog luksuza više nije bilo. Guranje bicikala postalo je nužno zlo, uzimajući u obzir da sa opterećenim dvotočkašima nismo bili u stanju voziti po raskopanom makadamu, koji je na strmijim uzbrdicama jedva podsjećao na put. Jedinom motivacijom za daljni napredak bio je pejzaž, koji je sa svakim popetim metrom postajao sve spektakularniji.

Pejzaž

Dostižući nadmorsku visinu, koja je ukazivala da penjanja tog dana više neće biti mnogo, našli smo se na prelijepoj visoravni, gdje su nam osim tišine i spokoja planinskih pašnjaka put obogatili i stečci, nadgrobni spomenici bosanske crkve, smješteni neposredno pokraj makadama.

Kotrljanje po makadamu

Stečci kraj puta

Na granici iscrpljenosti, gurajući naša bicikla veći dio putanje, stigli smo do cilja – Lukomira. Pomalo ljuti na sebe radi izbora ovako zahtjevne rute, te uplašeni zbog puta, po svemu sudeći sličnog pređenome, koji nas je čekao sljedećeg jutra, zaspali smo na brežuljku iznad najvišeg sela u BiH.

Mali predah od guranja

Lukomir na vidiku

Treći dan
Lukomir – Tušila (22 km)
Zahvaljujući ustrajnom pijevcu budni smo bili već u zoru, pa smo imali priliku posmatrati selo dok se budi. U trenutku kada su turisti u džipovima počeli pristizati, mi smo već bili na izlaznim vratima Lukomira, sa slikom autentičnog malog planinskog sela urezanom u sjećanje.

Jutro iznad Lukomira

Spremni za put

Dom rahmetli Džafe i Nurije Čomor

Put iz Lukomira prema Umoljanima je na svu sreću bio mnogo bolje uređen nego onaj iz Džepa prema Lukomiru. Pao nam je kamen sa srca kada smo to shvatili. Preostalo nam je samo da uživamo u vožnji kroz srce Bjelašnice i pejzažima, koji su savršeno dočaravali surovost tog mjesta.

Na putu

Pogled na Treskavicu

U Umoljane smo stigli sprženi suncem, s obzirom da na putu nije bilo niti centimetra hladovine. Siesta ispod suncobrana, Sarajevsko i porcija uštipaka pomogli su da se koliko toliko oporavimo od žara, koji se toga dana sipao s neba. Umoljani, osim što su lagano dustupno planinsko izletište, imaju i poprilično zanimljivu nedavnu historiju. Tokom zadnjeg rata svo stanovništvo, većinom bošnjačkog etniciteta, ostalo je bez krova nad glavom. Cijelo selo bilo je spaljeno, izuzev džamije. Zašto je neprijatelj ostavio baš džamiju netaknutu, nikome do danas nije u potpunosti jasno.

Meze

Džamija u Umoljanima

Iz Umoljana novim asfaltom potegnusmo još petnaestak kilometara do sela Tušila, gdje smo kraj istoimenog potoka proveli noć. Taj komadić pređenog asfalta označavao je i naš oproštaj od regiona Bjelašnice i specifične aure, koja ovu planinu krasi. Zato smo se neočekivano našli u podnožju drugih bosanskohercegovačkih ljepotica, planina Visočice i Treskavice.

Na jednoj od mnogobrojnih hajr česama

U dolini Tušilske rijeke

Četvrti dan
Tušila – Boračko Jezero (45 km)
Posljednji dan dao nam je mnogo vremena za refleksiju. Vozeći uglavnom po asfaltu i to velikim dijelom nizbrdo, nismo mnogo brinuli o tehničkim poteškoćama puta, već smo istinski uživali u proživljenom. Uloženi trud ponovo se isplatio u obliku pozitivne energije, koju smo crpili iz prirode. Spuštajući se, najprije do sela Odžaci, a potom glavnim putem, uz rijeku Neretvu, sve do Boračkog jezera, osmijeh nije napuštao naša lica. Turu smo završili na jedini pravilan način, kupanjem u jezeru, nebili sprali četverdnevne naslage znoja, prašine i umora.

Dagna u krivini

Put

Rastinje kraj druma