Nakon izvoženih tura po Bjelašnici i Durmitoru, forma u nogama bila je solidna, tako da smo si mogli dopustiti duži i jači izlet ovoga puta. Autom smo stigli u Bosansku Krupu, gdje smo se spakovani u bisage presjeli na bicikla. Plan je bio liznuti makar djelić Krajine i Zapadne Hercegovine, doživjeti rijeku Unu, te provozati se Glamočkim i Kupreškim poljem.Lutajući prstom po karti Bosne i Hercegovine, u pokušaju da smislimo biciklističku turu, koja bi vodila kroz zanimljive geografske predjele, ovog puta htjeli smo zaviriti u mjesta o kojima veoma malo znamo. Zapadni dio moje matične države nikad mi nije bio blizak niti zanimljiv na prvu ruku. Bolje reći, bio mi je nepoznat. Neka radoznalost me je ipak navela na ideju da baš tamo izvozimo jednu od tri rute prošlog ljeta, a budući da  Dagnu odavno vuče u te krajeve, odluka je pala sasvim prirodno.

Naša ruta (pogledajte detaljnije na google maps)

Video nastao tokom naše ture po BiH možete pogledati ispod, a u nastavku detaljnije pišemo o svakom danu vožnje.

Prvi dan
Bosanska Krupa – Štrbački Buk (62 km)
U popodnevnim satima glavnim putem smo se uputili prema Bihaću. Iako cesta vodi kroz lijep predio, uz samu obalu rijeke Une, saobraćaj koji se odvijao okolo nas i nije baš dopuštao uživanciju u vožnji. Zato smo se nagdje na pola puta zaustavili i spustili do rijeke, kako bi u hladnom toku „svete” vode Krajišnika pronašli predah i osvježenje.

Una

Iako je Una mamila da ostenemo duže, dan je bio dovoljno kratak da nas prinudi brzo nastaviti svoju putanju. U Bihać smo stigli poslije haotične borbe sa kamiondžijama za komad asfalta na magistralnom putu, ali cilj još nije bio dostignut. Nakon kratke pauze u gradskom parku i posjete turističkom uredu Nacionalnog parka Una, kako bi nabavili mapu područja, uputili smo se upravo u tom pravcu. Mapa je dostupna online ovdje.

Na putu

Do prvog ulaza u NP Una (Gorjevac) stigli smo poprilično kasno, ne znajući kakav put nas čeka do prvog kampa, nedaleko poslije Štrbačkog Buka, u kojem bi mogli razapeti šator. Čuvar nam je ipak prodao ulaznice bez ikakvog upozorenja, a mi smo nastavili voziti po gadnom makadamu, svjesni da ćemo se zadnji dio rute prekotrljati po mraku. I sve nam se činilo u redu, dok nam u ususret nije izašao džip, u kojem se vozio rejndžer nacionalnog parka. Bio je veoma ljut i zabrinut, a mi nismo imali pojma o čemu se radi. Objasnio nam je da se nalazimo u području sa najviše vukova, a u okolini boravi i jedan medvjed. On je vozio u suprotnom smjeru, a mi smo morali nastaviti pedalati po mraku. I kako to inače biva kad paranoja savlada um, svuda uokolo smo čuli i vidjeli medjveda, koji jaše vuka, koji trči da nas pojede. Sva sreća, pa se pomenuti rejndžer vraćao istim putem, te nas je spakovao u svoj džip i odvezao par kilometara dalje, do Štrbačkog Buka. Iako je to oficijalno zabranjeno, dozvolio nam je da prespavamo pokraj samog vodopada, pod uvjetom da do 6 ujutro budemo spakovani i ne ostavimo nikakav trag za sobom. Zvučalo je to tada kao idealan sporazum.

Drugi dan

Štrbački Buk – Martin Brod (27 km)
Zahvaljujući našoj neodgovornosti prošle večeri, na Štrbačkom Buku, najspektakulrnijem vodopadu toka Une, našli smo se u samu zoru. U potpunom miru uživali smo u moći prirode, koja se manifestovala tamo tog jutra. Kako je vrijeme odmicalo, ljudi su počeli pristizati, a vodopad je prikrivao svoju intimnu stranu, te se polako preobražavao u ponosnog ljepotana. Shvatismo da je vrijeme krenuti dalje.

Štrbački Buk u zoru

Tog dana lijeno smo pedalali obalom Une, zadržavajući se svako malo, kako bi se stopili s njenim akvarelom. Nismo bili u žurbi, a u Martin Brodu stigli smo svakako dovoljno rano, kako bi se stigli još jednom okupati i nasunčati na oficijalnom kampu nacionalnog parka.

Umjestnost rijeke

…i još umjetnosti

Osvježenje

Treći dan

Martin Brod – Mrđe (47 km)
Pofina uzbrdica dočekala nas je na samom izlazu iz Martin Broda. Serpentinama smo se penjali po užarenom asfaltu, sve dok nismo stigli na sam vrh kanjona rijeke Unac. Odatle put je bio staložen, a moglo bi se reći da pomalo i monoton. Teško mi se čak prisjetiti tog dijala rute, kako bi ga detaljnije opisao. Sjećam se samo da je monotoniju ubio vidik na Drvar, smješten u nizini, do koje smo se spuštali sa užitkom.

Na izlazu iz Martin Broda

Drvar, ili nekad zvani Titov Drvar, opisao bih kao ostavštinu komunizma, koja se nije snašla u kapitalističkom sistemu. Atmosfera tog mjesta stvarala je jednu vrstu nelagode u nama. Opšti nedostatak života u Drvaru tog popodneva podstakao nas je da se, nezadržavajući dugo u gradu, uputimo alternativnim putem ka Glamoču. Uspjeli smo preći jednu treću putanje iz Drvara do Glamoča tog dana, a zaustvili smo na konak u selu Mrđe, pokraj kultnog kupališta „Mrđe na vodi“.

Mini market u Drvaru

Izlaz iz Drvara

Naš šator na kupalištu „Mrđe na vodi“

Četvrti dan

Mrđe – Glamoč (51 km)
Nakon obilnog doručka i osvježenja na kupalištu, zakortljali smo se u smjeru Glamoča. Presretni smo bili što smo izabrali ovu alternativnu cestu, jer skoro pa nikakav saobraćaj nije se tamo odvijao. U početku trebalo je duže vrijeme penjati, ali s obzirom da sunce još nije bilo visoko, pretjerano nas to nije smetalo. Uzbrdica je ugledala svoj kraj, kada smo se konačno popeli na prelijepu visoravan. Tamo su se počeli redati prijatni vidici, ali se zato završio asfalt. Makadamom smo vozili skoro da samog Glamoča, ubrzanim tempom jer nam je nevrijeme već dahtalo za vratom.

Vidici

Na visoravni

Prostranost

Prije samog Glamoča, jugoslovenske prijestolnice krompira, naglo smo se osvijestili da je put po kojem vozimo (sada već asfaltni), u stvari avionska pista isključena iz upotrebe. Nagovijestilo je to kompleksnu sliku o Glamoču, koju smo imali priliku vidjeti nešto kasnije.

Dagna na pisti

Stigavši u sam centar grada, nije nam mnogo trebalo da spoznamo kako je Glamoč duboko podijeljen grad na etničkoj osnovi. Davao je utisak minijaturne BiH. Javni život se tog ljetnog popodneva odvijao uglavnom po kafanama. Svaka etnija imala je svoju konkretnu birtiju i tamo su gosti zbijali šale na račun sugrađana drugih pripadnosti. Imali smo tu sreću da posjetimo sve tri vrste kafana i poslušamo štošta o tome kako se kome živi u Glamoču. Prelijep sociološki momenat, moglo bi se reći.

U centru Glamoča

Iz centra grada smo produžili par stotina metara dalje do gradskog parka Busija, gdje smo razapeli šator i proveli noć u miru i tišini, kao da smo bili kilometrima udaljeni od civilizacije.

Naš konak u Glamoču

Peti dan

Glamoč – Planinarksi dom Kruzi (31 km)
Nismo mogli odoliti, a da na oproštaj od Glamoča ne popijemo jutarnju kaficu u još jednom „etno” kafiću i osvježimo svoje znanje o čaršiji novim tračevima. Čak smo se i mi našli na dnevnom redu, a rasprava se vodila o tome jesmo li stranci ili ne.
Sa odličnom sirnicom u bisagama, krenuli smo potom put Livna i vozili glavnom cestom nekih 8-9 kilometara, sve do skretanja za selo Skucani, gdje smo ponovo naumili voziti alternativnim putem umjesto glavnog. Nedaleko prije skretanja prošli smo i slavni nadgrobni spomenik „Bašića nišan”, koji je navodno najveći nišan sa turbanom na prostoru bivše Jugoslavije.

Bašića nišan

Ivicom Glamočkog polja pedalali smo makadamom kroz mala i ugalvnom napuštena sela. Samo psi i poneki poskok su nas pridržavali da ne odlutamo mislima negdje daleko. Stigavši do sela Dragnjić, ujedno smo se našli i na kraju ravnice. Tu smo prisjeli i popričali sa dvije gospođe, koje u tom selu obično provode ljeto, daleko od gradskog života Banja Luke i Livna, gdje inače žive.

Vožnja kroz Glamočko polje

Poskok na putu

Sa pogledom na planinu Cincar

Sa gospođama i tihim gospodinom

Uzbrdica se pokazala, a makadam je postajao sve gori, te smo većinu visinske razlike morali savladati gurajući bicikla. U ovom području, pri samom usponu na planinu Kruzi još uvijek ima neočišćenih minskih polja, zbog čega smo se striktno držali puta. Stižući na planinu, imali smo prelijep vidik na Glamočko polje obasjano posljepodnevnim suncem i dvije gume do krpljenja.

Pogled na Glamočko polje

Što se mora, nije teško

Neplanirani mehanički radovi dali su nam do znanja da istog dana nećemo stići u Livno. Nije nam to posebno smetalo, jer perspektiva spavanja na Kruzima u šatoru činila se kao idealno rješenje. Vozeći par stotina metara dalje, stigli smo do skretanja, odakle smo vidjeli planinarski dom u daljini s jedne strane, a s druge divlje konje, po kojima je ova planina prepoznatljiva. Dva prelijepa dara pala su nam s neba u istom trenutku.

Planina Kruzi

Divlji konji i planina Cincar u pozadini

Nadomak planinarskog doma

Šesti dan

Planinarski dom Kruzi – Livno (11 km)
Dugo izležavanje i drijemanje na terasi planinarskog doma nagovještavalo je lagani umor, ali ne znajući šta će uslijediti, spakovali smo bisage i spustili se najkraćim putem do Livna. Prvi put u tom gradu, kao radoznali strani turisti, razgledali smo šta se krije iza sljedećeg skretanja. Nakon šest dana na putu, Livno nam se učinilo kao metropola. U tom uzbuđenju, Dagna je naglo osjetila slabost. Sjeli smo da nakratko odmorimo, ali tada se pojavila i visoka temperatura. Nije bilo drugog izbora, nego naći mirno mjesto nadomak grada, gdje bismo mogli razapeti šator i u miru sačekati da bolest prođe.

Izležavanje izpred planinarskog doma Kruzi

Spust u Livno

Sedmi dan

Livno – Kupres (45 km)
Narednog jutra simptomi Dagnine bolesti bili su mnogo blaži, te smo odlučili da pokušamo voziti dalje. Put nas nije mazio. Osim toga što nije bilo alternative za glavnu cestu do Kupresa, na prvom dijelu rute imali smo za zadatak popeti Borovu glavu, prevoj visok 1288 metara iznad mora. Odmarajući često i dugo, nekako smo se uzverali na njega po najgorem suncu. Usput smo sreli dvojicu Jajčana, koji su tog jutra biciklima krenuli iz Makarske, a namjeravali su stići kući do mraka (momci, ako slučajno čitate ovo, znajte da vam se divimo). Od prevoja put je bio čista uživancija. Vozeći kroz sela Šujica, Donji i Gornji Malovan, prošli smo kroz kapiju Kupreškog polja i prije zalaska sunca stigli do grada hiljada Ivana.

Detalj na putu

Kupreško polje

Šator smo razapeli na jednom od pustih pašnjaka nadomak Kupresa. Sanjali smo duboko i čvrsto tokom mirne noći ispod zvjezdanog Kupreškog neba.

Zalazak sunca iznad Kupreškog polja

Polazak sa pašnjaka sljedećeg dana

Osmi dan

Kupres – Jajce (66 km)
Prognoze su najavljivale lošije vrijeme za sljedećih par dana, a do večeri već je trebala početi padati kiša. Stoga smo žureći pedalali kroz Kupreško polje, te se spustili do naselja Šipovo. Tu se nebo već ozbiljno namrštilo, pa smo suhi stigli samo do sljedećeg gradića Jezero. Odatle smo praćeni kišom i pljuskovima kamiona i auta, koji su nas prestizali vozili obalom Plivskog jezera, sve do Jajca. Vrijeme se nije popravljalo ni naredna dva dana, te smo iskoristli tu okolnost, kako bi se temeljno odmorili, tuširali u hostelu (po dva, tri puta dnevno) i upoznali do sad nepoznate nam zakutke kraljevskog grada.

Kupreško polje

Plivsko jezero kod Jajca

Plivsko jezero kod Jajca

Plivsko jezero kod Jajca

Deveti dan

Jajce – Sanski Most (95 km)
Čisti i odmorni zakotrljali smo se u najduži dan na ruti. Hladno i oblačno jutro ponudilo je savršene uslove za brzo savladavanje kilometraže, bez nepotrebnog zadržavanja, uživanja u vidicima, izležavanja na travi ili ronjenja po bisagama u potrazi za zakuskom. Sunce se ukazalo nedaleko prije Ključa, gdje se kao bogom dana, na obali rijeke Sane pokazala gradska plaža. Bilo je to savršeno mjesto da se malo ubije oko.

Na gradskoj plaži kod Ključa

Prije samog ulaza u Ključ skrenuli smo sa glavnog puta na manju cestu, koja kroz selo Zgon vodi do Sanskog Mosta. Pedalanje uz obalu rijeke Sane, po putu na kojem nismo susreli niti jedno vozilo, bilo je sve što treba za biciklističku sreću. Glavnoj cesti Ključ – Sanski Most priključili smo se svega nekoliko kilometara od centra grada.

Rijeka Sana i stari grad Ključ u pozadini

Na putu Ključ – Sanski Most

Približavala se noć, a mi, boraveći po prvi put u Sanskom Mostu, nismo imali ideju gdje bi se tu mogao razapeti šator. Malo smo se raspitali kod lokalaca i uspjelo nam je naći fino mjesto kraj Sane. Taman, kada je Dagna pripremala većeru, a ja postavljao kamp, tuda su šetale dvije gospođe. Pogledaše nas i rekoše: „Oj djeco, što vi lijepo teferičite!” . Baš vala teferičimo, pomislih.

Jutro nad Sanom

Deseti dan

Sanski Most – Bosanska Krupa (61 km)
Jutarnja kafa u centru grada i bili smo spremni za pokret. Zadnji dan naše ture počeo je neprijatnom cestom, kojom smo izvozili izvan Sanskog Mosta prema sjeverozapadu. Poslije par kilometara situacija se promijenila. Naime, poslije sela Donji Kamengrad (to nije bio grad, to je bilo selo!) skrenuli smo lijevo, a na toj cesti saobraćaj se drastično smanjio. Nedaleko od tog skretanja, naredno ugodno iznenađenje, naišli smo na putokaz za vodopad Blihe. Nismo imali pojma da čemo prolaziti u blizini vodopada, te smo brzinski sakrili bicikla i spustili se do riječice. Nenadajući se nečemu naročitom, zatekli smo tamo spektakularan slap.

Vodopad Blihe

Vodopad Blihe definitivno nam je obilježio dan. Međutim, vozeći dalje imali smo još mnogo prijatnog prirodnog okruženja, u kojem bi svako uspio odmoriti oči i mozak. Posjetili smo i nekoliko sela, kao što su Lušči Palanka i Benakovac. Ispunjeni iskustvom, stigli smo u Bosansku Krupu, našu početnu i završnu tačku ture. Tu smo se ponovo spakovali do našeg Punta i krenuli put sjevera.