Poklonicima prirode na Balkanu ne treba posebno predstavljati Durmitor. Bez imalo sumnje, jeste to jedan od najpopularnijih i najspektakularnijih planinskih masiva na našim prostorima. Planinarili smo tamo nekoliko godina unazad (detaljnije ovdje), vraćajući se sa desetomjesečnog putovanja po Aziji. Igrom slučaja, ljetos se ukazala ponovna prilika za eksploraciju tog područja, a razloga za oklijevanje nije bilo.

Umjesto ranaca, ovog puta spakovali smo bisage i bicikle, s namjerom da okružimo samo srce Durmitora. Planirajući prvobitnu rutu, nismo uzimali u obzir to da su durmitorski putevi u potpunosti asfaltirani, a kamoli markirani. Međutim, Crnogorci su se, za razliku od komšija iz NP Sutjeska, pošteno pobrinuli za savršene uslove tokom obilaska svog najdragcjenijeg prirodnog dragulja, što nam je dalo ogromnu slobodu u izboru konačne putanje.

Ovako je izgledalo naše putovanje po Durmitoru strpano u četiri minute, a u nastavku pišemo detaljnije o samoj ruti.

Prvi Dan
Šćepan polje – Crkvičko polje (12 km)
U Šćepan polje stigli smo autom iz Foče. Zatekla nas je tamo pomalo iznenađujuća situacija. Naime, nadali smo se malom prigraničnom selu, u kojem ćemo bez problema ostaviti auto na nekoliko dana. Pokazalo se ipak, da je Šćepan polje naselje izgrađeno isključivo za potrebe rafting-turizma, a osiguran parking košta nevjerovatne količine novca. Detaljna istraga terena i naš dar za negocijaciju je urodio plodom, te smo na kraju krajeva ostavili auto jednoj domaćici na čuvanje, i to po sasvim pristojnoj cijeni.
I da, u slučaju da neko misli kako dolazak u Šćepan polje iz BiH autom nije dovoljno avanturistički nastrojen izlet, neka pogleda video ispod.

Spremni i natovareni, sačekali smo do kasnog popodneva, kako nebi morali kretati na neprijatnih +40 stepeni u hladu. Cesta za Crkvičko polje skreće sa glavnog puta Foča-Nikšić na teritoriji između dvije granice, neposredno prije ulaska u Crnu Goru (ako upitate granične policajce za taj smjer, bez problema će vam pokazati). Uspon nas je dočekao već na samom početku vožnje, a trajao je konstantno nekih 9 km, sve dok nismo izašli na visoravan. Od granice smo penjali uz kanjon rijeke Tare nekih 5-6 kilometara, nakon čega je naša cesta odbila desno i verući se uz nagib, polagano izlazila iznad šume. Svako moguće skretanje je čitko markirano, tako da šanse za izgubiti se nema.

Kanjon Tare

Znakovi na putu

Usput nismo naišli na izvore pitke vode, ali u Crkvičkom polju ljeti obično neko boravi, pa smo stupajući u kontakt sa jednom porodicom osigurali zalihe vode, te prijatno mjesto za razapeti šator. Ukoliko neko putuje bez šatora, moguće je prespavati i u spomen domu (više info o domu ovdje). Tog kratkog dana savladali smo visinsku razliku od 600 metara.

Naše prenoćilište

Spomen dom

Drugi dan
Crkvičko polje – Trsa (23,5 km)
Uz doručak i neobavezno čavrljanje sa lokalcima, jutarnja svježina krišom je ustupila svoje mjesto suncu. Sva sreća, pa je prvi dio vožnje vodio kroz šumu. Iz Crkvičkog polja nastavili smo penjati, narednih 5,5 km, sve do prevoja Graba, gdje nas je dočekalo prikladno osvježenje, ledeni izvor. Dozvolismo sebi popodnevnu siestu, a da smo se našli tamo slučajno nešto kasnije, najvjerovatnije bi i zakonačili. Graba je savršeno mjesto za odmor, kada su vrućine velike.

Sa izvora točkovi su se laganije kotrljali, jer smo po prvi put na ovoj ruti vozili nizbrdo, i to čak nekoliko kilometara, sve do izlaska iz šume u područje koje neodoljivo podjseča na srednjoazijsku stepu.

Durmitorska stepa

Prolazeći kroz miniaturna, većinom napuštena sela, lagano nam se otvarao pogled na masiv Durmitora, s naše lijeve, te masiv Maglića, sa naše desne strane. Ostatak putanje do Trse prošli smo u veoma ugodnom ambijentu, po brežuljkastom terenu, na odlčnom asfaltu, bez skoro ikakvog saobraćaja.

Savršeni uslovi za kotrljanje

Trsa neodoljivo podsjeća na gradić sa divljeg zapada nekoliko vijekova unazad. Usred ničega, narod se sjetio izgraditi par kućica, od kojih većina trenutno služi turističkoj namjeni. Dva restorana, apartmanski smještaj, te organizovani kamp, sve je to dostupno u Trsi. Nismo mogli odoliti, te smo smirili hladno pivo nakon napornog i toplog dana, a onda, pravac na prvi brežuljak iznad sela sa šatorom, kako bi se tijelo uspjelo regenerisati za sljedeći dan.

Jedna od gostionica u Trsi

Treći dan
Trsa – Žabljak (42 km)
Regeneracija snom je trajala kratko. Naime, šator smo razapeli predaleko sela, a preblizu šume, pa su nam minimalni zvuci usred noći bili dovoljni da spoznamo prisustvo divjači u našoj blizini. Pomisao na gladnog medu nije nam dala spavati, te smo već prije svitanja bili na sjedištima.

Naš prijatelj uživa u izlasku sunca

Ovaj dan vožnje, slobodno rečeno, pružio je najspektakularnije vidike i spusteve tokom cijelog putovanja. Već nakon samog izlaza iz Trse, kao na dlanu, pokazuju se masivi Maglića i Volujaka.

Masiv Maglića u pozadini

Postepenim penjanjem teren se preobražava, prostrani pašnjaci ustupljuju svoje mjesto stjenovitim vrhovima i tijesnim dolinama. Bližimo se samom srcu Durmitora i najvećem izazovu na putu, planinskom prevoju Sedlo (1907 m.n.v.), gdje smo stigli nakon 28 km vožnje. Usput prolazimo pokraj izvora u Todorovom dolu, te vidikovca na Bobotov Kuk.

Izvor u Todorovom dolu

Tokom penjanja

Pogled sa Sedla

Vožnja sa Sedla do Žabljaka bila je pravo zadovoljstvo, jer se svega par kilometara prije samog grada završio spust. Ovaj visokoplaninski dio naše rute s jedne strane je bio vrhunac putovanja, ali s druge strane, to je dio gdje kruži najviše motornih vozila, što donekle uništava tišinu i spokoj tog mjesta.

Uprkos svemu, satisfakcija na Sedlu je velika

U Žabljak smo stigli dovoljno rano, da istog dana zadovoljimo sve svoje potrebe vezane za civilizacijom, te nadopunimo zalihe hrane za sljedeća dva dana putovanja. Znajući da nas za dobrodošlicu tamo uvijek čeka rakija, prijavili smo se u kamp Razvršje, kako bi se istuširali i oprali prnje.

Rakijica za uspješnu regenraciju

Četvrti dan
Žabljak – Nedajno (32 km)
Iz grada izlazimo u smjeru kanjona rijeke Sušice (na početku prateći znakove za restoran Momčilov Grad) i polagano penjemo sa prelijepim pogledom na masiv Durmitora. Par kilometara izvan Žabljaka put ulazi u prijatnu hladovinu četinarske šume, gdje nalazimo velike količine neodoljivo slatkog divljeg voća. Većina ljudi ovuda prolazi autom, te ne primjećuje divlje jagode, maline i kupine, koje mame svojom zrelinom neposredno prokraj asfalta. 1:0 za bicikliste.

Pogled na Durmitor izlazeći iz Žabljaka

Već pretežno siti, veremo se iznad nivoa šume, prolazimo staru žičaru, a planinski povjetarac postaje sve ugodniji i hladniji. Uspon je postepen i prijatan, a okoliš dozvoljava nam da zaboravimo umor i pedalamo, gotovo pa mehanički. Prolazimo ispod Malog Šuoca, a kasnije obilazimo i Veliki Štuoc, gdje se nalazi i krajnja točka uspona. Odavde se također pruža fin pogled na kanjon Tare.

Žičara

Tokom uspona

E, to je Durmitor

Mi sa pogledom na kanjon Tare

Sa vidikovca čekao nas je prelijep spust, sve do samog dna kanjona rijeke Sušice. Međutim, da stignemo do sela Nedajno, morali smo taj isti kanjon popeti sa druge strane, što nam je uspjelo tačno prije početka oluje.

Tokom spusta

Tokom spusta

Kanjon Sušice u pozadini

Peti dan
Nedajno – Šćepan polje (36 km)
Prvo jutro tokom kojeg nas nije probudila vrućina sunca uvećana šatorskim najlonom, označavalo ujedno i posljednje jutro na Durmitoru. Nakon kafice i kratke razmjene misli u jedinoj gostioni u selu, krenuli smo put Šćepan polja. Cesta iz Nedajna se nakon nekih 5-6 kilometara spaja sa, nama već poznatim, putem Crkvičko polje – Trsa. Iako je putanja bila ista, različiti vremenski uslovi i smjer pedalanja dali su nam potupuno drugačiji utisak ovog dijela rute.

Jutro u selu Nedajno

Eksploracija nečijeg dvorišta

U Šćepan polje smo stigli u popodnevnim satima, umorni, ali i ispunjeni doživljajima sa ceste kojom smo pedalali pet dana. Durmitor je objektivno lijepo mjesto, ali subjektivni osjećaj ljepote koji se doživi jedino kada negdje stignete vlastitim fizičkim naporom, neprocjenjiv je.