Kraj našeg desetomjesečnog putovanja zapečatili smo jednim od najljepših i najpopularnijih nacionalnih parkova u regionu. Položeni na sjeverozapadu Crne Gore, predjeli Durmitora su magnet za ljubitelje prirode iz cijelog svijeta, čemu svjedoči podatak da smo tokom našeg pohoda ovdje sreli mnogo više stranih planinara, nego onih sa prostora bivše Juge.
Autostopom smo stigli u Žabljak, mali turistički gradić na ulaznoj kapiji Durmitora, gdje nas je dočekala veoma niska temperatura i informacija o neprestanim padavinama posljednijih dana, što nam je zadalo brige na samom početku. Ipak, obavili smo kupovinu potrebne hrane za nekolikodnevni boravak u planini, te se uputili na kamp Razvršje, kako bi prespavali noć.
Sljedećeg jutra ostaci oblaka još uvijek su davali razloga za sumnju, ali oko podne nebo se u potpunosti rasčistilo, a mi smo spakovali rance i krenuli u pohod.

Prvi dan – dolazak do planinskog skloništa u Lokvicama (2 sata sa teškim rancima)
Iz kampa Razvršje napravljena je staza kroz crnogoričnu šumu, sve do naplatne kućice nacionalnog parka. Nedugo poslije oficijalnog ulaska u Durmitor, mala stazica se priljučuje velikom šetalištu, punom porodica, biciklista, stranih i domaćih turista koji su se uputili do Crnog jezera. Svega desetak minuta šetnje bilo je dovoljno da i mi stignemo na njegovu obalu.

Crno jezero

Od jezera se za 5 minuta stazom na sjever (prema Zminjem jezeru) stiže do Jakšiča mlina, smještenog na maloj rječici, gdje smo prešli most i počeli penjati.

Znak kod Jakšića mlina

Staza se nešto manje od sat vremena penje kroz šumu, poslije čega izlazi na predio niske vegetacije. Teško se izgubiti na ovoj putanji, jer je veoma prometna i savršeno označena. Dolazak do Lokvica također je evidentan, pola sata hodanja kroz manja udubljenja i uzvišenja trebalo nam je da ugledamo crvene krovove u daljini, koji su označavali cilj. U Lokvicama postoje ukupno 3 kuće, od čega u jednoj živi simpatični čoban, koji u okviru svoje turističke ponude nudi planinarima Nikšićko pivo. Druga kućica, s desne strane, je planinsko sklonište u blizini kojeg smo postavili svoj šator. Također je moguće spavati u domu, mada se ponekad zadesi gužva, pa je sigurnije imati vlastiti krov nad glavom. I jedna i druga opcija su besplatne. Na cijeloj putanji od Crnog jezera do Lokvica nema izvora vode. Od planinskog skloništa u Lokvicama pitka voda je udaljena par metara u smjeru Biljegovog dola, gdje postoji i natpis na kamenu.

Planinarsko sklonište u Lokvicama

Drugi dan – penjanje Južnog (2296 m) i Sjevernog Međeda (2287 m), te Terzin bogaza (3 sata i 40 minuta)
Staza iz Lokvica pojavljuje se nedaleko od kuće čobana s pivom (najbolje bi bilo njega pitati za upute), te odmah na početku počinje penjati strmo nagib masiva Međed. Pola sata ovakvog penjanja dovodi do momenta gdje planinski put počinje traversirati nagib, penjući se minimalno, sve do prevoja ispod vrhova Međeda.

Dagna na traversu

Ovaj travers oduzeo nam je svega dvadesetak minuta, tako da smo se veoma brzo našli u podnožju sva tri vrha isplanirana za ovaj dan. Od prevoja trebalo nam je 20 minuta da stignemo do Južnog vrha Međeda. Distans je veoma mali, ali penjanje ovdje postaje malo teže. U nekoliko navrata morali smo koristiti i ruke, dok su u zadnjem dijelu uspona postavljene i pomoćne sajle. Ukoliko je neko fizički spreman ovo nebi trebalo prestavljati probleme. Sa vrha se pružaju zaista isplativi pogledi na Sjevernog Međeda, Bobotov kuk, Savin Kuk i Terzin bogaz.

Dagna na Južnom Međedu

Dodatnih 20 minuta oduzelo nam je penjanje Sjevernog vrha Međeda, koji se također čini veoma blizu, ali putanja je prilično komplikovana, zbog čega su skoro na cijeloj stazi postavljene pomoćne sajle. Ovaj dio mogao bi biti problematičan za ljude koji se boje visine. Treba ići polako i pažljivo.

Prelaz između Južnog i Sjevernog Međeda

Da se vratimo na prevoj sa ova dva vrha trebalo nam je otprilike isto vremena koliko i da ih popnemo. Bio je to pravi momenat za ručak.
Nakon dužeg odmora, krenuli smo penjati Terzin bogaz, koji se nalazi bukvalno preko puta Međeda. Ovaj vrh je slično zahtjevan kada je u pitanju penjanje. Međutim, pošlo nam je to za rukom bez većih poteškoća, a trajalo je dobrih pola sata.

Ručak na prevoju

Međed viđen s Terzin bogaza

Pogled sa Terzin bogaza na Lokvice

Sa Terzina smo silazili pažljivo, kao i sa prevoja do našeg šatora u Lokvicama. Cijeli silazak je trajao oko sat vremena.
Budući da su prvi i drugi dan prilično kratki, ukoliko se iz Žabljaka krene dovoljno rano moguće ih je spojiti u jedan.

Treći dan – iz Lokvica na Bobotov kuk (2573 m) i povratak pokraj Zubaca, preko Trojnog prevoja (6 sati)
Iz Lokvica staza prema Bobotovom kuku kreće sa desne strane udubljenja i postepeno se penje do Biljegovog dola, nastavlja kroz do i nakon ukupno 40 minuta hodanja dovodi do skretanja staza za Ledenu pećinu i Bobotov kuk. Još desetak minuta dobro označenim planinskim putem trebalo nam je da se nađemo u Valovitom dolu, kroz koji se na početku išlo prijatno, ali je nakon dvadesetak minuta teren postao surov i neugodan. Staza je bukvalno vodila preko hrpe velikog kamenja.

Valoviti do

Valoviti do

Iz Valovitog dola prvenstveno smo morali popeti prevoj ispod samog Bobotovog kuka, što nam je oduzelo oko pola sata.

Pogled sa prevoja

Na prevoju sreli smo veliki broj planinara, jedni su bili na putu prema gore, dok su drugi već silazili sa vrha. Pohod na Bobotov kuk je očito i najpopularniji izlet u Durmitoru, što je opravdano i činjenicom da je ovo oficijalno najviši vrh Crne Gore ( iako je vrh Zla Kolata u crnogorskim Prokletijama viši). Petnaestak minuta penjanja prema vrhu nagradilo nas je prelijepim vidicima. Naime, na oko pola putanje sa prevoja do Bobotovog vrha nalazi se vidikovac na Škrčko jezero, koje s ovog mjesta oduzima dah u prsima.

Škrčko jezero

Dodatnih 15 minuta trebalo nam je do cilja, iako teren nije nimalo lagan, zbog čega su postavljene i pomoćne sajle na zadnjem dijelu uspona. Sa vrha se ipak pružaju najljepši vidici kakve se u Durmitoru može doživjeti.

Pogled sa vrha

Mi na vrhu

Za povratak do Lokvica izabrali smo putanju ispod Zubaca, preko Trojnog prevoja, kako bi izbjegli povratak istim putem kojim smo došli. Sat vremena nam je trebalo kako bi se spustili u Mliječni do, prilično strmom, ali i osiguranom stazom. Odavde smo pratili smjer do Zelenog vira, gdje navodono postoji izvor pitke vode (mi ga nismo našli). O Zelenog vira dvadesetak minuta penjanja dovelo nas je do podnožja Zubaca, odakle su se pružali fini pogledi na Mliječni do, Bobotov kuk, Samar i Šarene pasove.

Samar i Šareni pasovi

Poslije dvadesetak minuta hodanja ispod Zubaca, skrenuli smo sa glavne putanje, jer nismo mogli naći nikakve oznake staze koje vodi preko Trojnog prevoja, te smo odlučili improvizovati put. Ovo nije bilo teško, jer je prevoj cijelo vrijeme vidljiv odozdo. Problem je nastao tek tokom silaska, gdje smo nailazili na stjenovite predjele, gdje spuštanje bez užeta nije bezbijedno. Ipak, na kraju krejeva smo uviijek pronalazili neki način, kako se spuštati dalje do Lokvica. Oduzelo nam je to zato dobrih sat i po.

Četvrti dan – povratak u Žabljak (1 sat)
Zbog teškog predhodnog dana i mogućnsti bespaltnog kampiranja u Lokvicama, odlučili smo se spakovati i sići u Žabljak tek narednog jutra, svježi.

Jutarnje aktivnosti

Spremanje za odlazak

Sat vremena nam je oduzela štenja do Crnog jezera, nakon čega smo se brzo izložili na glavnom putu iz grada Žabljak, kako bi ustopirali neki prevoz do BiH. I uspjelo je, do kraja dana bilo smo s druge strane granice.

Kosrine informacije:
Prevoz u Žabljak je većinski organizovan. Preporučljivo je doći sopstvenim vozilom. Ukoliko neko stopira, možemo preporučiti put preko Nikšića.
Koliko smo stigli provjeriti najjeftini kamp za jednu osobu košta 3 eura. Mi smo spavali na kampu Razvršje koji je solidno uređen, a vlasnik Mišo će željno, na svoj tipično balkanski način, pokušati pomoći oko pojedinosti vezanih za Durmitor. Sa njegovog kampa, također je moguće odraditi neke ture bez da se plaća ulaz u nacionalni park. Kampiranje u nacionalnom parku također se naplaćuje na ulazu u park, ali treba prešutili tu namjeru. MI nismo platili ništa za kampiranje u Lokvicama.
Ulaz u nacionalni park Durmitor košta 3 eura po osobi za jedan dan. Mi smo kupili karte za jedan dan iako smo u parku boravili 4 dana i prošli smo bez problema.
U Žabljaku se mogu naći prodavnice i bankomati, ali ne i mjenačnjica.
Neki od izvora pitke vode koji postoje na mapi područja već su presušili. Mi smo svu vodu punili u Lokvicama.
Mapu područja moguće je pogledati ovdje