Putošestvije su inspirativne, ispunjavajuće i absolutno vrijedne truda, novca i radoznalosti uloženih u otkrivanje nečeg sebi sasvim novog. Takva je teorija. Zamišljajući savršenu destinaciju, ili pak put do nje, često nam mašta zna prišapnuti ime nekog dalekog kraja, nedostupnog i egzotičnog za uho. Upravo tako obična pjega na karti naglo nam postaje privlačna, samo zato što je daleko od doma. Ne znači li to da bježimo u svijet tražeći posebna mjesta, zaboravljajući da neko dolazi kod nas tražeći isto? A možda je taj zaborav sastavni dio svih onih, koji se poistovjećuju sa svojim domom. Dom je najsigurnije mjesto na svijetu, ali i jebeno najdosadnije. Možda se moraš otarasiti doma kao simboličkog sidra, da otkriješ njegovu posebnost. A možda mi se upravo to desilo.

Ljetovanje smo odlučili provesti putujući kroz Bosnu i Hercegovinu, Dagna, naša poznanica Ajša, pas radnog naziva Cupi i ja. Imajući u vidu individualne preferencije učesnika izleta, pokušali smo prilagoditi želje sa mogućnostima i raspoloživim vremenom. U svega dvadesetak dana utrpalo se sportko penjanje, kupanje, planinarenje, izležavanje (Cupi je insistirala) i mnogo prijatnih trenutaka provedenih sa bliskim bićima.

Ekipa

Prisjećajući se ovog perioda, jedno mjesto u meni budi posebne refleksije. Prenj. Često razmišljam kako sam kao dijete putovao iz Sarajeva prema moru neprimjećivajući ništa osim nametljive Neretve. Jednostavno nisam vidio. Nisam vidio, jer to je bila Bosna, a ja sam raspilavljen na zadnjem sjedištu auta, zajedno sa sestrom već zamišljao plavi jadran i hrvatsku obalu, raj na zemlji gdje kuće imaju fasadu. A zašto bar roditelji nisu skrenuli moju pažnju na stjenovitog diva iznad Jablanice? Možda ni oni nisu primjećivali. Ili samo nisu htjeli da znam?

Ovog puta, vozeći se istom cestom, prvo sam usporio, zatim parkirao auto, izašao iz njega i divio se Prenju. Nekoliko trenutaka sam ga posmatrao, bez misli, bez očekivanja, bez emocija. Mnogo iskustva, viđenog i preživljenog na vlastitoj koži bilo je neophodno da sazrijem, kako bih mogao primijetiti ono što vidim.

Kako dospjeti na Prenj?

Do samog srca planine iskopano je nekoliko makadama, gotovo ironično, ali sa sve četiri strane svijeta. Najpopularniji prilaz Prenju jeste s juga, gdje autom stižete do planinskog doma Ruište. Nas je put vodio preko Konjica (sjeverno), a cilj nam je bilo uzverati se autom što bliže planinarskom domu Jezerce, gdje smo namjeravali spavati. Brzom analizom mape, shvatili smo da će najlakše biti voziti kroz dolinu Bijela (skretanje za dolinu Bijela je nekoliko kilometara udaljeno od centra Konjica, na putu za Boračko jezero) do tačke gdje pješačka staza odbija od makadama i vodi ravno do planinarskog doma. I sve bi bilo po planu da nije bio radni dan. Naime, na putu kroz dolinu (u momentu gdje prestaje naseljeno područje) označen je teritoriji za testiranje municije (testiranja traju u glavnom radnim danima). Osoblje koje smo tamo zatekli bilo je poprilično neprijatno, a dodatno nas nisu pustili da nastavimo svoj put, jer je testiranje bilo u toku. Malo nas je to isfustriralo, te smo se pokušali s njima raspraviti, međutim, kad su se u neposrednoj blizini počeli čuti pucnjevi i eksplozije, shvatili smo da je vrijeme za evakuaciju.

Naknadno smo saznali da je ovaj put često korišten, ali glavni uslov jeste da idete na planinu preko vikenda i da se vraćate preko vikenda. Navodno bezbijedno parking mjesto za planinare čeka u dvorištu pilane (vidljive s puta) koja se nalazi neposredno prije same streljane.

Upozorenje

Izfrustrirani šamarom koji nam je planina zadala, odustali smo od pristupa tog dana, a utjehu smo našli u Boračkom jezeru, gdje smo se dobro nasunčali i naoružali pozitivnom energijom za novi pokušaj pristupa Prenju, ovog puta drugom putanjom. Radi se o makadamu koji također izlazi na asfaltni put iz Konjica za Boračko jezero (nedaleko od samog spusta ka Boračkom jezeru).

Saobraćajni znak na skretanju z Crno Polje

Dvoumili smo se dugo da li se uputiti ovim makadamom s našim malim gradskim četverotočkašom, jer sam početak pokazao se dovoljno zahjevan, da posumnjamo u mogućnosti slabašnog Hyundai Getza. Razmatrajući šta i kako činiti, u kafani smještenoj odmah preko puta skretanja, sreli smo planinara, koji se upravo vratio tim putem i na taj način nas uspio ubijediti da probamo još jednom. Ne dužeći, makadam se pokazao sasvim pristojan. Verući se naišli smo i na dva skretanja, ali na svakom od njih postavljeni su znakovi na kojima smo cijelo vrijeme sliedili smjer Crno Polje, gdje smo na kraju krajeva i dospjeli (vrijeme nismo mjerili, ali trajalo je duže nego što je trajalo). Auto je stojalo parkirano nekoliko dana u Crnopoljskom klancu (Crno Polje) i niko ga nije ni tako. Ukoliko planirate voziti ovu rutu po kiši, uslovi mogu biti otežani, tako da razmislite dvaput.

Praking na Crnom Polju

Naša ruta

Prvi dan
Crnog Polje – Jezerce
(oko 3h sa teškim rancima)
Konačno! Kucnuo je čas da se pretrpan ranac nabaci na leđa, štapovi podese, pertle zavežu i doživljaj počne. Prenj nije dugo čekao da stavi sve karte na sto i pokaže istovremeno svoju surovost i ljepotu. Naime, staza koja vodi do planinarskog doma Jezerce iz Crnog Polja, nije nimalo banalna. Prolazi se tu kroz šumu, crnogorično rastinje, krš, blage uzbrdice i nizbrdice. Bio je to savršen uvod u ono što će slijediti nekoliko narednih dana.

Crno Polje

Na putu ka Jezercu

Stižući do planinskog doma, ujedno smo uspjeli i da izbjegnemo oluju. Sklonište nalazimo u novoizgrađenom domu, otvorenom za sve planinare u bilo koje doba dana ili godine. Jezerce je smješteno u očaravajućim okolnostima prirode, okruženo planinama sa svih strana, a najvažnije od svega, posjeduje jedan od malobrojnih cijelogodišnjih izvora vode (stotinjak metara iza doma nalazi se malo jezero, po kome je mjesto i dobilo ime, te ograđeni izvor pitke vode). U domu je moguće naložiti vatru, te skuhati topao obrok, ukoliko nemate vastitog kuhala. Za spavanje potrebna je jedino vreća.

Planinarski dom Jezerce

Planinarski dom Jezerce

Jutro na izvoru

Drugi dan
Jezerce – Zelena Glava (2103 m) – Otiš (2097 m) – Vrutak – Jezerce
(3,5 h)
Masiv Zelene Glave i Otiša nije vidljiv neposredno iz planinskog doma, zbog toga za dobru orijentaciju preporučujemo posjedovanje karte cijelog područja. Staza prema Zelenoj glavi je ipak jedna od najpopularnijih u ovom dijelu Prenja i teško se izgubiti. Najbliža ruta vodi nagibom vrha Kopilice oko sat vremena, sve do označenog raskršća. Tokom uspona pružaju se vidici na Osobac i Zubce, a do određenog momenta, u daljini je vidljivo i Jezerce.

Uspon

Cupi spremna za akciju

Od raskršća svega pola sata nas je dijelilo do Zelene Glave. Ipak, pojedini dijelovi su bili toliko tehnički zahtjevni za popeti, da se Cupi ozbiljno dvoumila da li ići dalje (da je bila svjesna kako će se vraćati istim putem, sigurno bi odustala). Želja za osvajanjem najvišeg vrha Prenja ipak je pobijedila, pa nam nije ostalo ništa drugo, nego da nagradimo hrabrog psa, a sebi međusobno čestitamo na uspjehu. Uživajući u pogledu na okolne vrhove i doline, iskoristili smo sunčano vrijeme i lagani povjetarac, da uz potpun ugođaj pojedemo ručak na krovu Prenja.

Prije finalnog uspona

Na vrhu

„Preko puta” Zelene Glave, svega stotinjak metara udaljen zračnom linijom, strči Otiš, još jedna stjenovita legenda Prenja. Tih stotinjak metara oduzelo nam je oko dvadesetak minuta, jer smo prvo morali sići odakle smo došli, sve do prevoja između ova dva vrha, da bi tek onda krenuli uzbrdo ka cilju. Nismo dopustili da ugođaj na Otišu bude nipočemu gori od onog na Zelenoj Glavi. Bilo je vrijeme za desert.

Desert na Otišu

Panorama s Otiša

Silazeći sa masiva Zelene Glave i Otiša, na ranije spomenutom raskršću izabrali smo drugu stazu koja se spušta u dolinu Tisovice, a prolazi pokraj planinarskog doma Vrutak. Upravo tamo smo htjeli stići, kako bi provjerili da li je moguće prespavati u kući (za razliku od Jezerca, dom Vrutak je zaključan, a ključ je moguće posuditi u planinarskom društvu u Konjicu).

SIlazak prema Tisovici

Planinarski dom Vrutak

Katanac na vratima doma dao nam je jasnu poruku, povratak do Jezerca bio je neminovan. Ali prije povratka, htjeli smo pronaći neki izvor vode u okolini Vrutka, kako bi se sljedećeg dana mogli uputiti prema Lupoglavu, u blizini kojeg zasigurno nema izvora pitke vode. Prvo i najbliže vrelo, trebalo bi se nalaziti odmah pokraj planinarskog doma, ali ga nismo uspjeli locirati. Sljedeći znak pitke vode na našoj karti nalazio se prije samog silaska u dolinu Tisovice. Krenuli smo prema njemu, ali nedaleko od Vrutka, zateklo nas je iznenađenje. Desetak metara staze bilo je blokirano drvećem, a sa obje strane prolaza postavljeni su znakovi „PAZI MINE”. Zbunilo nas je to do te mjere da smo dva sata mozgali, kako preći prepreku (mora biti način, jer lokalni planinari dolaze do Vrutka najčešće iz doline Tisovice). Poslije duge diskusije smo se prelomili i prešli sporni teren neposredno iznad zablokiranog dijela, gdje je utabana alternativna staza.

PAZI MINE

Na našu nesreću, nismo se spustili dovoljno nisko u dolinu, te vodu tog dana nismo našli. Slijedio je povratak do Jezerca (oko 1 h i 20 min hoda), a pohod na Lupoglav morao je biti odgođen za jedan dan.

Treći dan
Jezerce – Vrutak – Tisovica
(2-2,5 h)

Sunačano i toplo jutro ohrabrilo je sve članove „ekspedicije” da hladnom izvorskom vodom operu svoja strateška mjesta, a takva doza ubrizgane svježine, dodatno je motivisala naša tijela za pokret. Skraćenu rutu koja povezuje Jezerce i Vrutak, znanu nam od jučerašnjeg dana ponovili smo, ali u drugom smjeru. Iako smo vremenski hodali sličnim tempom, ovog puta staza se činila mnogo prijatnija i kraća. Fasciniralo nas je koliko okupan i svjež organizam pozitivnije reaguje na stimulans.

Na putu do Vrutka

Ovog dana sa sobom smo dodatno ponijeli šator, kuhalo i zalihe hrane, jer ukoliko bi htjeli krenuti u pohod na Lupoglav sljedećeg dana, vraćanje do Jezerca na spavanje nije dolazilo u obzir. Sve je ipak zavisilo od toga, da li ćemo naći izvor pitke vode u dolini Tisovice, što nam je nakon duže potrage pošlo za rukom. Silazeći od Vrutka, pronašli smo izvor Lonče na samom ulazu u dolinu (u momentu gdje teren postaje ravan). Lonče izvire iz stijene i označeno je poprilično jasno, ali ukoliko dobro ne obratite pažnju, moguće je da ga ne uočite.

Na izvoru Lonče

Osigurajući sebi izvor pitke vode, riješili smo sve svoje brige vezane za bližu budućnost. Ostalo nam je tako cijelo popodne za šetnju u dubini doline Tisovice i posmatranje Zelene Glave i Otiša odavde.

Pogled na Zelenu Glavu i Otiš

Bližeći se kraju, dan nas je motivisao da nađemo udobno mjesto za noćenje u šatoru. Od velikog raskršća u dolini Tisovice, ukrašenim znakovima planinarkih ruta, te obješenoj na njima lobanjom, krenuli smo u smjeru Lupoglava. Dvadesetak minuta hoda uzbrdo i bili smo tu, na malom ostrvcu mekane trave, okruženi kršom i prazninom (Privor). Rutinski smo jeli večeru, bez mnogo riječi i misli, ispraćajući i posljednje zrake sunca. Cupi je instinktivno legla neposredno ispred vrata našeg šatora, u želji da nam kaže: ”Vrijeme je za počinak, sutra nas čeka težak dan”.

Veliki znak na raskršću u dolini Tisovice

Pripremanje kampa

Posljednji zraci sunca na Otišu

Četvrti dan
Tisovica – Lupoglav – Tisovica – Vrutak – Jezerce
(cijeli bogovetni dan)

Digli smo se prije sunca, vješto spakovali i krenuli putanjom po nagibu masiva Kantar. Dok su nam se ozebla tijela lagano zagrijavala pokretom, svjetlost je postepeno počinjala obasjavati vrh kojem smo nakon brojnih komplikacija konačno išli u susret, Lupoglav.

Sunce obasjava Lupoglav

Budi se dan iznad planine

Zavirivajući svako malo u kartu, lagano smo pratili stazu, koja za razliku od onih u blizini Zelene Glave i nije toliko očigledna u nekim momentima. Veću brigu nam je, ipak, priredilo sunce, koje je već uveliko pržilo po vratu i čelu. Oko četiri sata smo hodali, nebi li konačno stigli na vrh, a tamo, vjetar ni da pirne. Istina, pogled sa Lupoglava jeste nezamjenjiv, ali nedostatak hladovine postajao je koban, pogotovo što smo zalihe vode trošili velikom brzinom.

Tokom uspona na Lupoglav

Brzinsko sunčanje na vrhu

Panorama sa Lupoglava

Pomalo ošamućeni, ali svjesni da nas čeka cijela putanja nazad do Jezerca, pribrali smo se i potegnuli brzim korakom. Međutim, kad smo stigli u niže predjele, u okolini vrha Crnoglav, već smo očajnički koristili svaki grm, kako bi se bar na tren sakrili od žara koji nas je s neba osipao. Cupi je ležala i odmarala više nego uobijačno, što će se kasnije pokazati kao koban znak. Činilo nam se već da hodamo cijelu vječnost, kada smo konačno stigli do izvora Lonče, gdje smo se pošteno izgotivili vodom i nakratko ubili oko ispod krošnje obližnjeg drveta.

SIlazak sa Lupogava

Mukotrpni povratak

Regenerisani koliko toliko, potegnuli smo i zadnji dio rute, do doma Jezerce, Cupi već šepajući, a mi, svako u svojoj šutnji, sam sa svojim mukama. Kao štopericom izmjereno, stigli smo na zalazak sunca, čije su posljednje zrake obasjavale spektakularni vrh Zubca.

Zubac po zalasku sunca

Peti dan
Jezece – Osobac – Jezerce – Crno Polje
(oko 6 sati)

Budeći se tog jutra, svi smo bili svjesni da nam se zalihe hrane, kao i zalihe snage bliže kraju, što je značilo da se vraćamo nazad do auta, a potom i u civilizaciju. U potpunosti istrošene predhodnim danom, Ajša i Cupi nakon doručka su ostale u kući, oporavljajući se za povratak, dok smo Dagna i ja krenuli u završni pohod, na komšijsi vrh Osobac.

Osobac viđen iz Jezerca

Specifika Osobca jeste da je staza koja vodi do njegovog vrha dramatično loše označena. Ovom rutom većinom hodaju lokalci, koji put znaju napamet i nije ima potrebna nikakva markacija. Mi smo se nekoliko puta gubili i vraćali, upravo zbog neprecizne markacije, u trenutcima gdje ona uopšte postoji. Iz Jezerca, prvo smo se spustili u Lasni do, a odatle odbili lijevo. U podnožju samog Osobca, nastale su komplikacije, jer nismo uočili znak, koji je pokazivao da se putanja nastavlja strmom uzbrdicom. Pri usponu smo se gubili još nekoliko puta, da bi na kraju krajeva ipak stali na vrhu.

Tokom uspona

Na vrhu

Markacija koju nismo primijetili

Izgubivši mnogo vremena pri usponu, morali smo požuriti silazeći niz strme padine Osobca, kako bi na vrijeme stigli do Jezerca, pokupili ostatak ekipe i krenuli nazad u civilizaciju. Lagani povjetarac bio je dovoljan predznak da se sunčano vrijeme veoma brzo može pretvoriti u oluju. Slutnje su se i obistinile nedugo nakon što smo se oprostili od doma u Jezercu. Da drama bude veća, ispalo je da Cupi ne može sastaviti ni dva koraka, a kamoli preći cijeli put do auta. Strpao sam psa u ranac, jer se činilo glupo da je tamo ostavimo, nije ona ničemu kriva. Hodali smo tako kroz umjereno nevrijeme, sve dok nije počeo padat led veličine uštipaka, a gromovi udarati u našoj neposrednoj blizini. Svi smo se poprilično skenjali od straha, ali na svu sreću, stigli smo do auta živi i zdravi, mokri kao pacovi, ali živi i zdravi.

Pas u rancu

Korisne informacije

Hrana i pićeKao što to inače biva u divljini, svu potrebnu hranu treba ponijeti sa sobom. U planinarskom domu Jezerce uvijek čekaju neke zalihe na nesretnike, koji se tamo zateknu gladni, ali budući da taj sistem funkcijoniše isljučivo zbog dobre volje lokalnih planinira, pristojno je ostaviti ostatke hrane koje ne iskoristite tokom svog boravka.

Čuli smo da je Jezerce jedan od sigurnijih izvora vode. Većinu ostalih vrela, označenih na karti (izuzev izvora Lonče), ili nismo mogli pronaći, ili su presušena ukoliko nema padavina.

Karta Prenjaposjedujemo planinarsko-turističku kartu Prenja, autora Zehrudina Isakovića (koliko mi je poznato, ovo je jedina službeno izdana karta). Pomogla nam je ona višestruko u orijentaciji na planini, a osim toga, na njoj su ispisane i poneke korisne informacije vezane za puteve na Prenj, planinske domove, vremenske prilike, flori i fauni pdoručja itd. Karta je dostupna u uredu Planinarskog saveza FBiH/BiH. Ukoliko vam Sarajevo nije usput, najbolje da kontaktirate autora neposredno i upitate kakve su mogućnosti dostave.

Mine Ovo je jedan od faktora koji nas je poprilično uznemiravao, s obzirom da planinareći Prenjom često naiđete na znakove „PAZI MINE”, a ukoliko niste tom stazom prošli mali milion puta, teško je biti uvjeren u vlastitu sigurnost. Lokalni planinari s kojima smo pričali, samo su odmahivali rukom na spomen mina, smijući se i šaleći na naš račun. S druge strane, Prenj nije sasvim deminiran i uvijek postoji minimalna šansa da se neaktivirana mina pronaše u blizini pješačke staze. Zato savjetujemo oprez i ne udaljavajte se od markiranih, ili bar utabanih planinskih puteva.