Svanetia, jedna od gruzijskih regija visokih płanina, nalazi se u sjeverno-zapadnom dijelu države i izolirana je od ostatka zemlje. Glavni i jedini gradić u ovoj regiji se zove Mestija. Putovanje tamo mini busom iz grada Zugdidi traje oko 3 sata, dok put iz glavnog grada Gruzije – Tbilisija može oduzeti čak i 9 sati –ipak, noć u vozu i jutarnja vožnja krivinama se isplate. Visoki, stjenoviti vrhovi planina sa alpskim livadama ispod, srednjovijekovni odbrambeni tornjevi u skromno naseljenim selima lociranim u dolinama između grebena, stvaraju jedinstveni, miran ali i surov krajolik.

Mestia, kao što i grad Sighnagi na istoku (u Kahetiji) i Mscheta (bivša gruzinska prijestolnica, blizu Tbilisija) se obnavlja i priprema za sve veći broj turista. Ove promjene stvaraju osjećaj da nekadašnje selo, u kojem do sad krave šetaju glavnom ulicom, se transformiše u profinjen turistički gradić. Pitanje je da li će se ta investicija isplatiti i privući željeni broj posjetilaca.

Graditelji Mestije

Pogled iz Mestije

Dok se Mestia gradi, na selima u planini, kojima je pristup vrlo ograničen, između napuštenih kuća dominiraju krave, često u broju većem od broja stanovnika.

Interakcija s kravama

Naš cilj posjete ovoj regiji bio je za četiri dana preći planinarsku stazu od Mestije do 42 kilometra udaljenog sela Ušguli. Još uvijek odmoreni prije puta lagano smo našli mjesto za kampiranje u divljini, par stotina metara izvan grada. Sljedećeg jutra, poslije ranog doručka, krenula je duga i naporna šetnja.

Napustili Mestiju, na putu do Zabeši

Put iz Mestije za Ušguli vodio je kroz tri sela, Zabeši, Adiši i Iprali. Staza je napravljena tako da smo naveče stizali u jedno od sela i tamo večerali, spavali, doručkovali pa nastavljali šetnju sljedećeg dana. U ruksacima smo nosili između ostalog šator i opremu za kampiranje, kabanice i detaljnu kartu okoliša nabavljenu u prodavnici sa suvenirima u Mestiji. S obzirom da nismo koristili GPS, staze koje nisu bile idealno označene, smo tražili uz pomoć karte. Gubili smo svakodnevno do sat vremena samo na orijentaciju.
Sa sobom smo također nosili par dežurnih čokolada,  jer tamo dostupna hrana se svodi na to što se može proizvesti ili odgojiti na selu. U glavnom povrće i voće, ali samo te vrste koje uspijevaju na oko 2000 metara, domaći hljeb, sir i hačapuri (sirnica na gruzijski način).

Penjanje iznad rijeke koju smo morali preći

Doručak u Zabeši

Na suncu, kroz livade pune cvijeća, kao i po kiši, sa blatom na čizmama, stigli smo do 42 km udaljenog Ušguli, najviše položenog sela u Evropi, ako to još uvijek možemo nazvati Evropom.

Prema Iprali

Selo Ušguli

Korisne informacije:

Iz našeg iskustva, najlakše i najjeftinje je letjeti u Gruziju (Tbilisi) iz Sarajeva letovima firme Pegasus, preko Istanbula. Karta u jednom smjeru košta oko 200 KM. Druga opcija može biti let kompanije  Wizzair iz Poljske, Litvanije ili Ukrajine, koji nekad zna koštati 60-80 KM u jednom smjeru do grada Kutaisi. Viza za državljane Bosne i Hercegovine ne postoji i za ulaz u Gruziju potreban je jedino važeći pasoš.
Transport u Gruziji je umjereno jeftin. Najpopularniji način premještanja se po državi su mini busevi, tamo zvani maršrutke, koji bez posebnog komforta voze putnike i u najzabačenija sela.
Poznavanje engleskog ili ruskog jezika je sasvim dovoljno za osnovno sporazumijevanje u Gruziji.