Dugo smo čekali kako bi se put kroz visoke planinske prelaze otvorio i dopustio nam posjetiti zasiguno jedan od najspektakularnijih regiona Indije. Položen na visokim planinaskim lancima, Ladakh karakteristiše njegova vanzemaljska priroda, ali i mješavina kultura ljudi koji ovdje žive. Naime, položaj na dalekom sjeveru Indije, usko stisnut između pakistanske i kineske granice, stvorio je mješavinu hinduističkog, tibetansko-budističkog i islamskog stanovništva.

Ovo je u potpunosti drugačija Indija, bez gužve, buke i nereda, gdje suživot ljudi izgleda harmonično i smireno. Tokom zime, Ladakh je kopnom odsječeni od ostatka svijeta, a osjećaj izolacije ovdje je primijetan u mnogim segmentima života. Vozeći se putem do glavnog grada Leh, teško nam je bilo zamisliti kako je u ovakvim uslovima visokoplaninske pustinje uopšte nastala civilizacija. Svega tristotinjak hiljada ljudi živi na ogromnom prostoru od skoro devedeset hiljada kvadratnih metara, što Ladakh čini najrijeđe naseljenim regionom u Indiji.

Zbog isteka naših viza, ostalo nam je svega desetak dana kako bi stigli posjetiti neke od prirodnih ljepota, te upoznati se sa kulturom i tradicijom ovog mjesta. Ovo zasigurno nije dovoljno vremena, ali smo se pomirili sa činjenicom da ćemo morati posjećivati intenzivno. Svega jedan dan u glavnom gradu Leh bio nam je dovoljan da se organizujemo i krenemo na šestodnevno planinarenje o kojem detaljno pišemo ovdje, dok smo nakon toga odlučili posjetiti dva prirodna bisera, dolinu Nubra i jezero Pangong.

Dolina Nubra

Rano ujutro sjeli smo u lokalni dijeljeni taksi do Nubre. Naravno, trebalo je odmah uzeti u obzir da put neće biti sasvim običan. Svega četrdesetak kilometara od Leh već smo se nalazili na navodno najvišem planinskom prelazu za automobile na svijetu Khardung La (5359 m). Nismo sigurni u ovu informaciju, jer u Tibetu se nalazi prelaz slične visine, ali 5359 metara svakako je vrtoglavo visoko.

Khardung La (5359 m)

Nakon prelaza vozili smo još samo nizbrdo, sve dok nismo stigli do široke doline blagih boja, na ušću rijeka Nubra i Shyok. Smatrana je ona jednom od najljepših dolina ovog regiona, a posebno je poznata zbog pješčanih dina sa kojih se pružaju vidici na snijegom pokrivene planinske vrhove. U Nubri se također nalazi i nekoliko sela. Mi smo stigli u Diskit, najveće i najrazvijenije u dolini, ali nažalost ništa zanimljivo ovdje nismo našli, osim sedamnestoviječnog manastira koji je izgrađen na brdu iznad sela. Fin položaj i statua futurističnog Buddhe (Maitreya Buddha) privukle su nas da odvojimo prijepodne kako bi posjetili kompleks. Ispalo je ipak da unutar kompleksa atmosfera nije toliko prijatna, kao što je to izgledalo izvana, ulaz se naplaćuje, monasi su veoma nekomunikativni i svudgdje bodu u oči kutije za donacije. Makar se pogled na velikog Buddhu koji sjedi na zgradi isplatio.

Manastir u Diskitu

Futuristični Buddha

Iz Diskita nije lagano naći prevoz do ostalih sela, zbog čega smo stopirali. Nestrpljivi da vidimo pješčane dine prvo smo uhvatili prevoz do sela Hunger, gdje se nalazi popularna polazna tačka za jahanje dvogrbnih kamila. Kamile koje ovdje žive korištene su islključivo u svrhu turizma, indijski turisti uživaju u jahanju i slikanju se sa životinjama. Cijela atmosfera na ovom mjestu malo nas je razočarala zbog nereda, te mnogo Indijaca koji vrište kao da je jahanje kamila adrenalinski sport. Također, tog popodneva bilo je oblačno, te boje planina nisu dolazile do izražaja i sve je izgledo prilično sivo.

Sivilo i kamile

Naveče smo ispratili posljednje indijske turiste i postavili svoj šator u blizini potoka koji teče kroz mini pustinju. Ovo je savršeno mjesto za divlje kampiranje, zbog dostupnosti čiste vode. Umorni od cijelodnevnog kretanja sa rancima, zaspali smo brzo. Ujutro nas je probudilo sunce.

Jutro u dolini

Počeli smo dan rano, te se vratili na put kako bi stopirali dalje, do sela Sumur i Tegar, koje se nalaze u drugom dijelu doline. Saobraćaj u Nubri nije gust, zbog čega su vojni automobili i poneki kamion jedini spas za stopere.

Ustopirali kamion

Dva sata nam je trebalo da stignemo do tridesetak kilometara udaljenih sela, koja su se pokazala isto toliko zanimljiva kao Diskit i Hunger. Ali u Tegaru smo iskoristili priliku da se popnemo iznad sela, do dvorca Zamskhang, nekadašnje rezidencije kraljeva Nubre. Danas je dvorac naupušten i u fazi raspada, zbog čega se nismo usudili posjećivati ga iznutra. Zato smo uživali u pogledima na dolinu odavde.

Dvorac Zamskhang u Tegaru

Pogled sa dvorca

Sunčan dan bio je motivacija da se još jednom vratimo na pješčane dine i prošetamo malo dublje u dolinu. Ovog puta smo, unatoč masi Indijaca uživali u prelijepim pogledima koji su pod sunčevim zrakama poprimali prelijepe mekane boje. Isplati se prošetati pijeskom iz Hungera u smjeru Diskita, jer poslije mjesta sa kamilama rijetko ko ide dalje. Bila je to savršena prilika za mirno poslijepodne u samoći na magičnom mjestu.

Kamile kuliraju

Šetnja pustinjom


Jezero Pangong

 Istog dana nakon povratka iz doline Nubra izašli smo na glavni put iz Leha i stopirali do slanog jezera na dalekom istoku, na samoj granici sa Kinom. Imali smo sreću, jer su nas pokupili momci koji su vozili do sela Tangse, svega tridesetak kilometara od naše destinacije. Ovdje smo prespavali pokraj puta i vojne baze (vojnici su se pobrinuli da nam ništa ne zafali) i rano ujutro ponovo izašli na ulicu.

Noć pokraj glavnog puta

Još jedan put indijska vojska pokazala je svoju zabrinutost za strane turiste, te nas je natovarila u prikolicu svog kamiona i dovezla do cilja – jezera Pangong.

Polgedi iz prikolice

Istovareni kod prvog sela Lukung na obali jezera, sa divljenjem smo posmatrali tamno plavu boju vode u kojoj su se odbijale žuto-smeđe planine. Iskoristili smo jutarnje svjetlo kako bi uradili nekoliko fotografija, što se pokazalo kao dobra ideja, jer se nedugo poslije počeo buditi jak vjetar i oblaci su ubrzo prekrili cijelo nebo.

Prvi pogled na jezero

Na jezero preporučujemo doći vlastitim prevoznim sredstvom, jer tek tada je moguće posjetiti različite dijelove. Također se mogući popeti na neke od manjih planina koje okružuju Pangong te odatle uživati u panoramskom pogledu.

Šetnja glavnim putem uz jak vjetar

Fina opcija je također posjetiti zadnje selo prije kineske granice, simboličnog naziva Merak. Mi na ovo nažalost nismo imali vremena, jer smo istog popodneva morali podignuti palčeve za povratak u Leh.

Povratak sa jezera u prikolici preko prelaza Chang La (5289 m)

Korisne informacije:

Dolina Nubra
Najjeftiniji prevoz – dijeljeni taksiji do Nubre (selo Diskit) voze sa ulazne kapije igrališta polo (polo ground, svi u Lehu znaju gdje je ovo) od 6 sati ujutro. Za jednu osobu prevoz košta 400 rupi i traje 4-5 sati. U povratnom smjeru taksiji kreću sa autobuske stanice u Diskitu oko 7 sati.
U dolini najbolji prevoz je autostop, jer busevi i taksiji voze rijetko, a kada voze, prepunjeni su.
Autobus iz Diskit do Panamik (kroz Tegar i Sumur) vozi u 7.30 ujutro i 15 sati. Povratni busevi iz ovih mjesta voze u isto vrijeme.
Mi smo spavali u šatoru, za jednu noć u kampu platili smo 100 rupi. Preporučujemo prvi kamp od strane futurističnog Buddhe.
Jahanje kamile košta 200 rupi za 15 minuta.

Jezero Pangong
Iznajmljivanje motara na jedan dan košta 1000 rupi (najjeftinije)
Gradski bus vozi nedjeljom i četvrtkom u 6 ujutro, a vraće se sljedećeg dana u isto vrijeme.
Mi smo stopirali i stigli smo prilično brzo.
Noćenje u Lukung u šatoru košta 200 rupi za jednu osobu.