U saveznoj državi Himachal Pradesh lanac indijskih Himalaja krije mnogobrojne prirodne bisere, visoke planinske vrhove i prelijepe doline. Izgled okoliša je u glavnom alpinski, obiluje zelenilom, potocima, rijekama, vodopadima, crnogoričnom šumom i sniježnim vrhovima . Međutim, jedno mjesto u HImachalu prkosi ostatku, te posjeduje ljepotu koju nije moguće vidjeti nigdje drugo u spomenutoj saveznoj državi.

Riječ je o dolini Spiti. Na samoj granici Indije sa Kinom, kulturno pripadajuća Tibetu, ova dolina smještena je u sred planinske pustinje na visini preko 3700 m nadmorske visine, što znači minimalnu vegetaciju i teške uslove za život. Ovo je ujedno i jedno od najizolovanijih i najrjeđe naseljenih terena u Indiji. Stanovnici Spitija su tokom zime odsječeni od ostatka svijeta, jer svi putevi koji vode ovamo prekriveni su snijegom do kasnog proljeća.

Naime, postoje dva prilaza ovoj dolini, putem sa sjevera iz Manalija i putem sa juga iz Shimle. Sjeverni prilaz je mnogo popularniji i lakši, jer za svega nekoliko sati moguće je stići iz Manalija u Kazu, glavni grad doline Spiti. Međutim, jedini problem je što ovaj put vodi kroz Kunzum La, prelaz visok 4551 metara, te čiščenje ogromnih količina snijega koje ostaju poslije zime može potrajati do početka jula. Zbog toga, mi krajem maja nismo imali previše izbora. Suđen nam je bio južni, trodnevni put iz okoline Manalija, lokalnim autobusima prepunim ljudi, po krivudavim putevima iskopanim u stijenama, na kojima su klizišta i nesreće svakodnevnica.

Put

Opuštena atmosfera u autobusu

Htjeli smo ubrzati put koliko god je to moguće. Spavali smo na autobuskim stanicama (u šatoru) u gradićima usput, kako bi ujutro uhvatili prvi autobus. Također, morali smo posvetiti jedno prijepodne u gradu Rekong Peo kako bi izradili dozvolu koju svaki stranac mora posjedovati, jer jedan dio puta koji iz ovog grada vodi do doline Spiti prolazi veoma blizu granice sa Kinom. Indijci se žele osigurati da turisti iz njihove države neće preći u Kinu i boriti se za slobodni Tibet.

Prekrasno prenoćilište

Dva dana put vodi kroz zelene planine i kanjone, sve dok se u jednom trenutku izlged okoliša počinje drastično mijenjati. U dolini Kinaur, posljednjoj stanici prije Spiti, vegetacija polako nestaje i vidici golih planina uokolo počinju ostavljati utisak. Put je također spektakularan u ovom dijelu, konačno se uzdiže iz samog kanjona i penje se po nagibu sve do sela Nako, naše prve željene destinacije.

Put do Nako

Selo Nako

Nako je malo selo na putu popularno nazivanom Tibetian-Hindustan Highway, iz kojeg je moguće odraditi jednodnevnu šetnju, zbog čega smo se ovdje i zadržali. Uz dobro društvo i večeru kod našeg domaćina Dr. Shakshuke (lik koji može srediti najjeftiniji smještaj u Nako) proveli smo poslijepodne, svjesni da nakon tolike satnice u lokalnim autobusima trebamo malo odmora i dobrog sna. Sutradan, svježi i naspavani krenuli smo u šetnju do sela Tashigang, koje je udaljeno 4 sata hodanja po dobro označenoj stazi (dovoljno je pitati nekoga u Nako za put do Tashigang). Put se uzdiže iznad Nako i vodi ravnomjerno po nagibu sa druge strane grebena. Vidici su spektakularni! Jedino treba obratiti pažnju na klizišta koja su ovdje aktivna non-stop. Nas je upravo kamenje koje je počelo spadati na stazu spriječilo da stignemo u Tashigang, te smo zbog vlastite sigurnosti promijenili smjer i počeli se vraćati u Nako. Dio na kojem se nalaze klizišta je u neposrednoj blizini Tashiganga, raniji dijelovi staze su u potpunosti sigurni.

Vidici tokom šetnje

Budući da iz Nako vozi samo jedan autobus dnevno (stiže iz Rekong Peo) do Kaze, glavnog grada doline Spiti, teško je početi svoj put rano ujutro. Pokazalo se da je uopšte problem uhvatiti ovaj transport, jer se nikad ne zna kada će on stići (zbog klizišta na putu zakašnjenja su česta) niti da li će autobus stati u Nako ili će ga jednostavno zaobići glavnim putem. Uzimajući u obzir ove činjenice, nije teško zaključiti da smo promašili autobus. Nekolikosatno stopiranje na putu gdje je sobraćaj ultra rijedak na kraju je urodilo plodom. Stigli smo u Kazu po noći, grad je već spavao. Postavili smo šator na obali rijeke Spiti i ubili smo oko.

Dobro jutro Spiti

Kaza je glavni, najveći i najrazvijeniji grad u dolini Spiti. Ovo je jedino mjesto gdje je moguće pronaći signal na mobilnom telefonu ili koristiti internet. U gradu mogu se naći turističke agencije i nekoliko prodavnica sa planinarskom opremom. Također, dobro je odraditi kupovinu zaliha hrane prije odlaska u okolne lokacije, gdje je prodavnica malo, a izbor robe je veoma ograničen. Međutim, Kaza sama u sebi nije pretjerano zanimljiva i atraktivna, te služi samo kao baza za izlete u okolna sela.

Mi smo posjetu okoline počeli od najdostupnijih mjesta, manastira Ki i sela Kibber, do kojih sa autobuske stanice u Kazi svakodnevno vozi bus u 5 popodne. Ova dva mjesta prije svega su nam dobro poslužila zbog aklimatizacije za planinarenje koje smo planirali uraditi kasnije, jer se i Ki i Kibber nalaze na visinama preko 4000 metara nadmorske visine.
Svega pola sata vožnje iz Kaze udaljen je manastir Ki, kompleks građevina smješten na malom brdu u nevjerovatnim okolnostima prirode. Ovo je manastir budističke sekte Gelukpa, prvi put izgrađen u 11. vijeku. Od tog vremena mnogo puta je bio rušen i obnavljan, a danas se u punom sjaju uzdiže iznad doline Spiti. Monasi koji ovdje žive su izuzetno gostoljubivi za turiste, te je osim u prenoćilištu ispred manastira moguće spavati i u samom manastiru zajedno sa monasima.

Manastir Ki

Monasi tokom jutarnjih dužnosti

Nakon jutarnje mise u manastiru put smo nastavili prema selu Kibber. Budući da jedini autobus iz Kaze koji bi nas mogao pokupiti iz Ki-ja i dovesti do cilja vozi poslije podne, uputili smo se do Kibbera pješke. Uživali smo u šetnji od osam kilometara po glavnom putu, jer saobraćaj ovdje apsolutno ne postoji, a vidici cijelo vrijeme stvaraju nezaboravan utisak.

Vidici s puta iz Ki do Kibbera

Kibber

Dolaskom u Kibber dobili smo dojam da je upravo tu kraj svijeta, iza sela prostiru se jedino visoke planine. Ovo je mjesto koje funkcioniše tiho i nesmetano, daleko od modernog svijeta, saobraćaja i gužve. Iz Kibbera je također moguće odraditi nekoliko jednodnevnih izleta. Mi smo izabrali šetnju do dva sela smještena dublje u planini, Gete i Tashigang (nije to isti Tashigang kao u blizini Nako). Smjer nije teško pronaći, dovoljno je po poljanama pratiti žice koje u ova sela dovode struju. Također, u Kibberu većina ljudi dat će upute bez problema. Ovaj izlet traje oko 6 sati u dva smjera i pruža neke od najljepših panoramskih pogleda kakve smo doživjeli u Spitiju.

Vidici u blizini Gete

Gompa u selu Tashigang

Čekajući da se sjeverni put do Manalija otvori uradili smo i nekolikodnevno planinarenje u Spitiju, o kojem će se više moći naći u sljedećem članku. Međutim, čekanje se nije isplatilo, prelaz Kunzum La i dalje je bio zatvoren, te smo nazad u Manali morali istom putanjom. Uspjeli smo stići autostopom, malo brže nego busevima. Preporučujemo.

Ustopirali vojni kamion

Korisne informacije:
1 KM – 36 rupi
Kasol – Bhuntar, prvi bus kreće u 5 ujutru, 1.5 sati – 45 rupi
Bhuntar – Rampur, 7 ujutru, 8 sati – 220 rupi
Rampur – Rekong Peo, u 4 popodne, 5 sati – 178 rupi
Rekong Peo – Spillow, uhvaćen poslje 2 popodne poslje izrađivanja dozvola, 2 sata vožnje i 1.5 sati čekanja na čišćenje klizišta – 55 rupi. Jedini bus za Kazu iz Rekong Peo kreće u 7 ujutru.
Spilow – Nako, busem za Kazu koji u Spillow došao je oko 9.30 ujutru – 3 sata, 112 rupi
Nako – Kaza, 5-6 sati, bus jednom dnevno oko 11 (ili kasnje, ako na putu se aktiviraju klizišta), moguće da ne ulazi u selo zbog čega je najbolje čekati na glavnom putu
Kaza – Kibber, sat i 15 minuta, bus iz Kaze kreće u 5 popodne i usput zaustavlja se kod manastira Ki, povratan bus iz Kibbera u 8.30 ujutru – 32 rupi
Direktan bus iz Kaze za Rekong Peo odlazi u 7 ujutru, cijenu ne znamo. U povratnom smjeru nismo ulazili u grad Rekong Peo nego uhvatili bus na glavnom putu, na stanici Powarikainc. Bus Powarikainc – Rampur košta 170 rupi i odlazi u 8.30 i 10 sati.
Jedina mobilna mreža koja radi u Spitiju je BSNL (dobar signal jedino u Kazi)
Smještaj u Kazi – 300 rupi
Smještaj u Ki – moguće je spavati ispred manastira u prenoćilištu Noryang u kojem privatna soba košta 300 rupi, dok krevet u višekrevetnoj sobi košta 100 rupi. Druga opcija je spavanje sa monasima u manastiru, što košta 200 rupi za krevet + hrana.
Smještaj u Kibberu – 300 rupi
Izrada dozvole za putovanje Tibetian-Hindustan Highway u gradu Rekong Peo – takozvani Inner Line Permit moguće je dobiti u uredu DC u centru grada. Procedura je komplicirana i oduzima vrijeme i živce. U DC uredu šalju turiste u agencije koje za uslugu naplaćuju 350 rupi. Treba biti dovoljno uporan jer po zakonu dovoljno je ispuniti formular koji je besplatan i dostupan u uredu,, te platiti 200 rupi na šalteru u e-govenment office.