Nakon mjesec dana provedenih na jugu Indije napravili smo veliki skok, prešli preko hiljadu kilometara, kako bi se našli u Radžastanu, saveznoj državi na sjeverozapadu zemlje. Ovo je vjerovatno i najposjećenija savezna država od strane turista, prije svega zbog svoje bogate historije, ali i blizine velikih aerodroma, kao što su oni u New Delhiu ili Bombaju.

Radžastan je poznat po svojoj kraljevskoj prošlosti, dvorcima i tvrđavama koje se i danas uzdižu iznad gradova, te specifičnog folklora. Za one koji ovdje dolaze prvi put kao što i mi, osjećaj je poseban, jer moderni svijet nestaje, sve se vraća u vrijeme iz knjige hiljadu i jedne noći.

Stari grad Udaipur

Prva radžastanska stanica za nas bio je Udaipur, nekadašnja prijestolnica kraljevine Mevara iza koje je ostalo nekoliko dvoraca, te većina arhitekture u starom dijelu grada. Od ostavštine, zasigurno najimpresivniji komad umjetnosti je ogromni kompleks glavnog gradskog dvorca, kojeg je moguće posmatrati s druge strane jezera Pičola, na čijoj obali je izgrađen prije 400 godina. Dvorac je također moguće posjetiti iznutra, te kroz šetnju hodnicima napravljenim od bijelog kamena pogledati kako su maharani (kraljevi) živjeli. Na zidovima dvorca vise slike sa scenama važnih momenata kraljevskog života, kao što su lov, religiozna okuljanja, ašikovanje, vjenčanja…

Gradski dvorac po noći

Osim glavnog dvorca, na samom jezeru Pičola, oko kojeg je izgrađen cijeli stari grad Udaipur, maharani su izgradili još dva dvorca koje je jedino moguće posjetiti čamcem. Danas je u jednom od njih muzej, dok je drugi preuređen u luksuzan hotel.

Jezero Pičola

Dio grada gdje je smještena većina prenoćilišta i restorana za strance zove se Lal Ghat i nalazi se u starom dijelu Udaipura, što je super. Manje ljepša strana ove činjenice je da u tom dijelu fali stvarnog indijskog života, ulice su pune prodavnica koje u glavnom prodaju robu isključivo za turiste. Samim tim svi razgovori sa Indijcima na ulici završavali su se pitanjem: „Želiš li kupiti ovo, ili probati ono?“. S hranom također nije lako, za razliku od južne Indije, gdje je sve kuhano i pečeno, na sjeveru je prženo u dubokom ulju. Alternativa su turistički restorani sa italijanskom ili izraelskom hranom. Treba se dobro nahodat, kako bi se pojeo dobar, zdrav i lokalan obrok.

Na prodaju

Stari grad je ipak puno veći nego sam Lal Ghat, odakle je dovoljno prošetati nekoliko minuta u bilo kojem smjeru kako bi se otkrile prave čari Udaipura. Prelijepi murali na zidovima starih, karakterističnih kuća zvanih haveli, ljudi u folklornoj nošnji, krave, čaj…mhhh…puno čaja na ulicama. Treba se izgubit u najužim uličicama starog grada kako bi se apetit putnika zadovoljio.

Ulice Udaipura

Za solidan panoramski pogled na Udaipur moguće se popeti na brdo sa hramom na vrhu u blizini jezera Pičola. Ovdje doći je jednostavno, Indijci će uvijek pokazati put, u želji da prokomuniciraju sa turistom. Šetnja je prijatna i traje malo preko pola sata iz turističkog centra. Za manje pokretne, izgrađena je i žičara.

Pogled s brda

Svako veče moguće je prisustvovati izvođenju tradicionalnih radžastanskih plesova u muzeju Bagore-Ki-Haveli, te otići na lutkarsku predstavu u pozorišta Chetak ili Swapnalok . Za one kojima se ne da mrdnut, također ima ponuda. Većina prenoćišta svakodnevno naveče prikazuje film Octopussy 007. Ne bez razloga baš ovaj izbor, dijelovi ovog James Bonda snimani su upravo u Udaipuru. Sve u svemu, nije dosadno.

Korisne informacije:
1 KM – 36 rupi
– Za Udaipur smo putovali iz Gokarne na sljedeći način:
Gokarna – Bombaj autobusom sa krevetima (15 sati, 1000 rupi)
Bombaj – Udaipur autobusom sa krevetima (19 sati, 600 rupi)
– Dvokrevetna soba – od 300 rupi
– Ulaz u gradski dvorac i muzej – 150 rupi
– Ulaz na nastup tradicionalnih radžastanskih plesova – 100 rupi
– Većina restorana smještenih na krovovima zgrada (često guesthousa) u okolišu Lal Ghat servira dosta skupu indijsku i međunarodnu hranu. Uličnu hranu treba tražiti dosta daleko izvan turističkog dijela, iako izbor (barem po našem mišljenju) nije veliki.