Već na armensko-iranskom graničnom prijelazu osjetili smo dobrodošlicu. Na granicama sam često i znam da graničari, koji nerijetko sa čuđenjem bulje u moj putnički dokument, jer im je nepoznat, baš i nemaju najsretnije izraze lica tokom svog radnog vremena. Međutim, iranski granični policajac stavlja pečat u moj pasoš i s osmijehom govori: “Dobrodošao u Iran”.

Političko-socijalna situacija u zemlji
U novijoj historiji Irana 1979. godina imala je ključni značaj. Tada se desila Islamska revolucija pod dirigentskom palicom duhovnog vođe Ruholaha Homeinija. Od tog trenutka Iran se transformirao u konzervativnu islamsku državu. Homeini je preminuo 1989. godine, ali to nije značilo kraj za tadašnji islamski režim. On je dobio nasljednika krojenog po mjeri – Ali Hamneija.

Upravo ova dva lika možete vidjeti na svakom koraku u Iranu, u svakom restoranu, radnji, hotelu, javnom toaletu…Njihove fotografije po zakonu moraju biti okačene na zidovima svih objekata. Ljudi ovdje ne pitaju koliko imaš novca, nego koliko imaš Homeinija.

Homeini i Šehidi poginuli u ratu sa Irakom

Porodice sa kojima smo imali priliku da pričamo nisu zadovoljne, a kako biti zadovoljan kada ne možeš “ne biti musliman” (za odstupanje od Islama slijedi smrtna kazna), nemaš slobodu konzumiranja alkohola, ne znaš kako je to izaći na rock koncert, nemaš mogućnosti naći se sa momkom ili djevojkom u parku…Sve ovo je strogo zabranjeno zakonom.

Žene se susreću sa mnogobrojnim preprekama u društvu, osuđene su na brigu o djeci i kućne poslove. Svaka djevojčica u dobi od devet godina mora početi nositi hidžab, bez obzira da li to želi ili ne.

Manjine u Iranu kao što su Kurdi, Arapi i Azeri nemaju mogućnosti učenja vlastitog jezika u školama. Njihove slobode izražavanja etničkog identiteta su ograničene.

Učenica

Naravno, ne želimo da negiramo postojanje vjernika u Iranu. Vjerovatno i više od 50 posto ukupnog stanovništva (po oficijelnim podacima Iran broji 77.189.669 stanovnika) čine ljudi kojima režim odgovara, samo želimo naglasiti da milioni ljudi trpe. Napetost u zraku postoji, čekaju se promjene.

Gradovi
Planirajući put u Iran nismo mogli odoljeti da posjetimo neke od prelijepih gradova kao što su Isfahan, Jazd i Kašan. Atmosfera je specifična, gradovi se bude rano mirisom svježeg iranskog hljeba, otvaraju se prodavnice u kojima se može naći svega i svačega. Imali sam utisak da je jedina grana privrede ustvari trgovina, dok je na primjer restoran u milionskom gradu teško naći, o kafiću da i ne govorimo.

Gradska atmosfera u Jazdu

Ipak, zanimljiva stvar je to što niko nije pokušavao da nas uvede u svoju prodavnicu kako bih nešto kupio, u najekstremnijem slučaju pokušavali su da nas uvedu u svoju prodavnicu kako bih s njima popili čaj. Iranci piju mnogo čaja i piju ga često.

Svaki grad ima bazar u centru, gdje se tradicionalno prodaju iranski ručno rađeni tepisi, koji su jedan od poznatijih izvoznih proizvoda ove države. Panoramom grada vladaju masivne džamije ukrašene prelijepim mozaicima. Ipak, većina je tokom cijelog dana prazna.

Bazar u Kašanu

Oko podne grad umire, prodavnice se zatvaraju, svi idu kući na ručak koji su pripremile hanume (žene na perzijskom jeziku) i popodnevni san. U Iranu ljeti temperature dostižu i do 40 stepeni, pa je ovakav običaj potpuno razumljiv.

Bazar u podne

Priroda
Tokom svojih putovanja uvijek pokušavamo da izbjegnemo standardne turističke destinacije i tražimo nešto manje istraženo, samim tim, više zanimljivo za nas. Odlučili smo da će u Iranu to biti planinski lanac Zagros i dio koji se zove Kurdistan. Ta provincija se nalazi na istoku zemlje, u dijelu koji graniči s Irakom.

Pogled na zagros

Imali smo sreće jer smo na našem putu sreli iskusnog planinara iz Isfahana, koji nas je poveo u šetnju sa svojim prijateljima iz planinarskog društva na Zagros. (Ukoliko se odlučite da planinarite u Iranu, slobodno kontaktirajte lokalno planinarsko društvo u gradu u kojem se nalazite, sigurno će vam pomoći. Planinarska društva u planinu idu obično petkom, tako da im se tada čak možete i pridružiti.)  Bila je to jedna od najljepših planina na koje smo se popeli u životu. Nakon cjelodnevnog pješačenja bili smo njegovi gosti, jeli njegovu hranu i spavali na njegovom krevetu.

Na vrhu

Oproštaj od novostečenog prijatelja nije bio lak, ali mi smo morali nastaviti put na zapad. Odredište nam je bilo selo Palangan, raj za ljubitelje ruralnih sredina. Smješteno je na dvije strane kanjona, a kroz selo protiče rijeka. Kad god se nađemo na takvom mjestu pomislimo koliko je svijet velik i neistražen, a s druge strane mali ako ne putuješ.

Selo Palangan

Gostoprimstvo
U jednom selu blizu grada Marivana i granice sa Irakom htjeli smo iskoristiti priliku i kupiti svježa jaja sa sela, kako bi ih kasnije pojeli za ručak. Ušli smo u skromnu seosku prodavnicu u kojoj je radio čovjek još skromnijeg izgleda.

Govorom tijela smo objasnili prodavaču da želimo kupiti šest jaja, što je on uspio da razumije. Uručio nam je jaja, a mi, kao što normalno u prodavnicama radimo, željeli smo platiti. No, prodavač se jako uzbudio i počeo da nam objašnjava na perzijskom kako nema šanse da mu platimo, jer smo u tom trenutku njegovi gosti.Izašli smo iz prodavnice nekoliko minuta kasnije nakon duge rasprave o tome zašto ne možemo jesti večeru, koju bi specijalno za nas skuhala hanuma prodavača i spavati u njihovom domu bar jednu noć. Nažalost, žurili smo.

Uzmi sine, ruukom!!!