Kao šlag na tortu, ostavili smo najpopularniju planinarsku stazu u Kirgistanu vodeću do 3500 metara visokog jezera Ala Kol na sam kraj našeg putovanja. Ovaj trek mami turiste koji se nađu u regionu ogromnog jezera Issyk Kul zbog svoje pristupačnosti, te fleksibilnosti.

Naime, najkraća i najjednostavnija varijanta ovog pohoda može trajati svega 2 dana, prateći iz grada Karakol istoimenu rijeku. Mi smo se ipak odlučili duže prepustiti ljepoti ovog regiona, te smo svoju šetnju započeli iz Jeti Oguz, dvadesetak kilometara udaljene od Karakola banje.

Dan za pripreme
Potrebnu hranu kupili smo na bazaru u Karakolu, gdje smo također probali dunganski obrok aš-ljan-fu, supe od dvije vrste tjestenine, paprike, jajeta i sirćeta. Od Belgijanaca sretnutih u CBT uredu čuli smo da je maršrutkom koja kreće ispred glavnog bazara u Karakolu moguće stići do početka staze, banje u Jeti Oguz (sanatorium Jeti Oguz). Međutim, kada smo mi stigli na bazar u 4 popodne, vozači su nam rekli da u ovo vrijeme maršrutkom možemo doći samo do sela Jeti Oguz, što smo uradili. Odatle smo stopom ubrzo uspjeli stići do banje.

Prvi dan – iz banje Jeti Oguz do podnožja planinskog prelaza Teleti (oko 6 sati hodanja)

Iz banje makadam prati rijeku Jeti Oguz sa njene istinske lijeve strane. Put u roku od sat vremena 4 puta prelazi rijeku, nakon čega dovodi do otvaranja doline cvijeća (na kojoj je u julu ipak cvijeća falilo), gdje smo morali preći još jedan most kako bi se našli na ravnini punoj postavljenih jurta (koje nude smještaj i obroke). Mi smo došli na ovo mjesto predveče predhodnog dana i kampirali 30 minuta dalje od ulaza u dolinu, pored nekoliko turističkih jurta, kod kojih smo našli izvor prilično čiste vode.

Prespavali u dolini cvijeća bez cvijeća

Od mjesta gdje smo spavali do ušća potoka Teleti u rijeku Jeti Oguz hoda se oko sat i po. Ovdje smo sreli mladog Čeha koji nam je pravio društvo tokom cijelog pohoda. Poslje prolaza pokraj drvene kućice i prelaska mosta na rijeci Teleti skreće se lijevo uzbrdo (umjesto praćenja staze pravo). Odavde se staza postepeno penje uz rijeku 2.5 sata, istinskom lijevom stranom, nakon čega se otvara prelijepa dolina sa vidikom na visoku planinu sa glečerom.

Dolina rijeke Teleti

U ovoj okolini treba obratiti pažnju na jurtu s druge strane rijeke rijeke, poslije koje se nalazi most – vrlo važan most, ako sutradan ne želite izgubiti 3 sata na traženje mjesta za prekoračenje rijeke. U jurti se može se kupiti hljeb, kajmak i sir.

Prokleti most

Od jurte 45 minuta hodanja dovodi do baznog kampa i ovo je dobro mjesto na spavanje dan prije uspona na prelaz Teleti.

Drugi dan – iz podnožja prelaza Teleti do ulaza u dolinu Karakol (oko 6 sati hodanja)
Nekoliko metara prije samog kampa u rijeku Teleti ulijeva se manji potok, koji označava početni smjer penjanja na prvi prelaz ovog pohoda, prelaz Teleti.

Momci kraj potoka

Mi ovdje nismo našli konkretnu stazu, te smo jednostavno penjali uz potok oko dva sata, do trenutka gdje potok skreće oštro na desnu stranu. Morali smo ga preći kako bi našli stazu koja od tog trenutka nastavlja pravo uzbrdo, odvajajući se od glavnog potoka, te prateći smjer manjeg potočića koji teče sa sjeveroistoka. Ovdje penjanje postaje strmo, te su dodatna dva sata po dobro utabanoj i označenoj stazi potrebna kako bi se stiglo na prelaz Teleti.

Uvalio se u kamenje

Zajednička na prelazu

Silazak sa prelaza je umjeren i prijatan, a već nakon dvadesetak minuta pojavila se i prva ravnina sa izvorom vode, na kojoj je eventualno moguće postaviti šator, te završiti dan ranije. Mi smo ipak nastavili silaziti još dva sata, te postavili šatore prije samog spusta u dolinu Karakol.

Fino mjesto za noćenje

Silazak u dolinu Karakol

Treći dan – iz doline Karakol do jezera Ala Kol (oko 7 sati hodanja)
Dobro i brzo jutarnje zagrijavanje dao nam je spust u dolinu Karakol. Sat i po silazili smo veoma pažljivo kroz šumu po strašno strmom i klizavom terenu, nebili se našli kraj same rijeke Karakol. Ovdje je postavljan znak ulaska u nacionalni park, međutim naplata se vrši kasnije. Nas je stražar pozdravio i keširao nakon pedesetak minuta hodanja, prateći rijeku nizvodno, gdje je postavljen i bazni kamp Karakol, za ljude koji se spremaju penjati neke od vrhova u okolini. U sklopu kampa nalazi se i mala prodavnica.

Dolina rijeke Karakol

Uspon na jezero počinje tačno preko puta baznog kampa, ali kako bi do njega došli, morali smo preći most preko potoka iza  kampa, a nedugo poslije i most preko rijeke Karakol. Penjanje je u početku umjereno, kroz rijetku crnogoričnu šumu, nakon čega se sa staza počinju pružati fini pogledi, vegetacije postaje sve manje.

Pauza iznad šume

Na ovom dijelu iznenadila nas je mega-brza promjena vremena, te se prijatan dan u roku od 15 minuta pretvorio u strašnu oluju sa grmljavinom i jakim pljuskom. Požuril smo jer smo znali da se negdje na pola puta do jezera nalazi mala drvena kućica u kojoj bi se mogli sakriti. Do kućice smo stigli, ali mokri do gole kože. Cijeli uspon do ovdje oduzeo nam je oko 2 sata.

Sretni napuštamo drvenu kućicu

U svakoj nesreći ima sreća, pa smo tako sjedeći u drvenoj kućici sa hrpom drugih planinara upoznali i finu ekipicu iz Slovačke, s kojima smo nastavili putanju nakon prestanka oluje. Na zadnjem dijelu staze nije se teško orijentisati, jednostavno treba pratiti potok koji teče sa brda (potok se izlijeva iz jezera). Također je bilo korisno obratiti pažnju na znakove koji su pomagali u pronalasku najutabanije staze koja vodi po ogromnom kamenju.

Tri muškarčine (Cz, Sk, BiH)

Trebalo nam je oko 3 sata po teškom terenu da stignemo na jezero i postavimo svoje šatore, te prostrijemo svu odjeću na improvizovane štendere.

Ala Kol

Četvrti dan – sa jezera Ala Kol do sela Altyn Arashan (oko 7 sati hodanja)
Jutro kraj jezera na žalost nije bilo čarobno u mjeri u kojoj je zaslužilo da bude, zbog debelih oblaka i povremenih kapljica kiše koje su nam davale razlog za brigu. Unatoč tome, brzo smo se spakovali i sa zapadne obale krenuli obilaziti jezero s lijeve strane, postepeno penjajući se. Ponovo nismo oprezno pratili znakove na stazi, te smo nepotrebno skrenuli i počeli penjati strmo uzbrdo (Anel je ovdje vidio nečije otiske). Pokazalo se da put nije vodio nigdje, te smo se zajedno sa ljudima koji su na ovoj stazi penjali prije nas morali vratiti na glavnu stazu, te nastaviti prema istočnoj obali jezera.

Naš drug Kuba penje prelaz

Nakon što smo prešli više od tri četvrtine jezera, staza se počela konkretnije penjati, nedugo nakon čega je prelaz već bio vidljiv. Trebalo nam je oko pola sata da stignemo, te uživamo u vjerovatno najspektakularnijem pogledu na jezero Ala Kol. Cijela šetnja od zadapdne obale jezera do prelaza, trebala bi oduzeti oko 2 sata hodanja.

Ovakav pogled sa vrha

Silazak sa prelaza je veoma strm i neugodan, bar tokom prvih pola sata. Kasnije spust postaje ugodniji. Nas je međutim zadesio pljusak, te je staza postala veoma klizava i blatnjava.

Početak silaska

U teškim uslovima silazili smo oko dva i po sata prateći potok nizvodno, sve dok staza nije stigla do šatora na obali potoka. Od ovog trenutka staza se pojavljuje na drugoj, desnoj strani potoka. Prespostavljamo da u normalnim uslovima nema problema sa prelaskom potoka pješke, ali u našem slučaju pljusak je uticao na nivo potoka, te prelazak na ovom mjestu apsolutno nije bio moguć. Konjanik koji je dežurao u pobližnjem šatoru htio je keširati 200 somova po osobi za prelazak potoka na konju. Ovo nam se nije svidjelo, te smo se počeli vraćati uzbrdo, kako bi našli mogući prelaz, što se na kraju krajeva i isplatilo. Oduzelo nam je ovo mnogo vremena i energije, ali još uvijek nije bilo kasno za spust u dolinu rijeke Arashan. Trebalo nam je svega 2 sata da stignemo do prvih jurta u dolini, gdje su nas uputili na lijevu stranu doline do 40 minuta udaljenog sela Altyn Arashan.

Peti dan – iz sela Altyn Arashan do sela Aksu (4 sata hodanja)
Selo Altyn Arashan smatra se završnom tačkom pohoda, jer odavde je već moguće naručiti taksi nazad do grada Karakol. Neki planinari ovdje ipak ostaju duže, jer Altyn Arashan može ponuditi nešto najbolje poslije duge i iscrpljujuće šetnje – vruća vrela. Osim toga, domaćinstva ovdje pretvorena su u prenoćilišta koja serviraju hranu i piće, te svako prenoćilište posjeduje vlastita vruća vrela. Mi se nismo upuštali u ovakve troškove, te smo nakon još jedne noći u šatoru pronašli besplatna vrela. Dovoljno je glavnim putem izaći iz sela i nedaleko poslije zadnje kuće skrenuti lijevu na stazu koja se postepeno približava rijeci Arashan. Oko 10 minuta trebalo nam je da stignemo do najpopularnijeg vrela, zvanog Žaba (svi u selu trebali bi znati za ovo vrelo, nama su ljubazno objasnili gdje se nalazi).

Žaba guta Anela

Kako bi nastavili pješačenje do sela Aksu, morali smo se vratiti na glavni put, odakle nam je trebalo oko 4 sata da stignemo. Cijelo vrijeme hodali smo makadamom. Teren je lagan ali kilometraža velika. Iz sela Aksu smo bez problema uhvatili maršrutku do Karakola.

Korisne informacije:
1 KM – 34 soma
Maršrutka iz bazara u Karakolu vozi makar do sela Jeti Oguz, a navodno nekada i do same banje. Cijena je 30 somova do sela Jeti Oguz i još toliko od sela do banje. Mi smo iz sela ustopirali auto kojem smo platili 30 somova po osobi. Taksisti tražili 200 somova za taj distans.
Kartu područja moguće je kupiti u Bishkeku i Karakolu za 200-300 somova. U CBT uredu u Karakolu imaju manje preciznu kartu, koja je dostupna za slikanje.
Ulazak u nacionalni park Ala Kol košta 250 somova po osobi. Za postavljanje jednog šatora plaća se dodatnih 100 somova, ali dovoljno je reći da se istog dana izlazi iz nacionalnog parka, kako bi se prošlo bez plaćanja.
Hranu je moguće kupiti u okolini banje Jeti Oguz, u jurtama, u baznom kampu Karakol i u selu Altyn Arashan. Savjetujemo nošenje vlastite hrane.
Izvora pitke vode ima dovoljno. Jedino u blizini jezera nema izvora pitke vode, zbog čega se dobro osigurati prije, npr. malo prije baznog kampa Karakol (izvor sa desne strane).
Ulazak u privatna vruća vrela u Altyn Arashan košta 200 somova po osobi.