Svega 6 dana ostalo nam je do isteka laoske vize, a zbog odličnog penjanja u Thakheku i boravka u tom gradu preko dvije sedmice teško nam je palo spakovati rance i krenut na jug. Ipak, bili smo sigurni da će plantacije kafe na bolavenskoj visoravni i 4000 ostrva na rijeci Mekong, potvrditi pobjedu juga nad sjeverom Laosa.

Na dan polaska iz Thakheka došli smo na autobusku sa namjerom da sjednemo u najkasniji bus za Pakse, kako bi tamo stigli ujutru, a ne u pola noći. Pogled na buseve polazeće do tog grada dao nam je do znanja da predstojeću noć nećemo ubrajati u prepavane. Za međugradski prevoz Laošani su lukavo iskoristili gradske buseve donirane od Japana, koji sigurno nikad nisu bili korišteni u svoju stvarnu svrhu. U Laosu nismo vidjeli ni jedan grad sa organizovanim prevozom, zato gradski bus koji vrši ulogu kamiona je ovdje norma. Predzadnji bus za Pakse je otišao sa gomilom bakarnih buradi, kompletom taburea i kanalizacijonim cijevima na krovu, te skuterom zakačenim na ulaznim vratima. Odahnuli smo kad u zadnjem busu, istim kao i svi ostali, smo našli jedino metalne šipke u prolazu. Zauzeli smo svako po dva mjesta i prespavali sedmosatni put.

Autobus sa skuterom na prednjem ulazu

Iz grada Pakse popularna opcija za nezavisni obilazak plantacija kafe i vodopada na bolavenskoj visoravni je iznajmljivanje motora. Osnovna putanja traje 3 dana, ali moguće je također produžiti put za jedan dan i dodatno posjetiti provinciju Attapeu. Nas je vrijeme ograničilo ovog puta.

plan

Dan 1
S obzirom da smo stigli u Pakse na sam početak dana, odmah smo iznajmili skuter, ostavili suvišne stvari u hostelu, napunili rezervoar i krenuli za selo Tad Lo. Pakse je jedini grad u Laosu gdje smo mogli iznajmiti motor koji nije kineske proizvodnje za neke normalne pare, što više, u pitanju su skoro nove Honde. Ova činjenica, ako ništa, pomogla nam je da ne mislimo o mogućnositi kvara i čekanja na pomoć tamo, gdje pomoći nema. Poslje svega 20 km vožnje na istok od Paksea, vidjeli smo prvu veliku atrakciju na putu, fabriku kafe. Bila je to ujedno i prva fabrika u Laosu, što je za nas označilo da, iako laoska kafa nije poznata u svijetu, ovaj proizvod znači mnogo za ekonomiju države.
Ubrzo nakon fabrike uslijedile su i prve, prilično male, plantacije kafe. Nakon dolaska u najbliže selo shvatili smo dasu vlasnici plantacija u stvari lokalni farmeri, što je bilo vidljivo po zrnima Arabike i Robuste koja su se sušila ispred seoskih kuća. Dalja vožnja podarila nam nekoliko imresivnih pogleda, druženje sa djecom i posmatranje priprema za svadbu, sve to uz miris svježe kafe koji nas je pratio cijelo vrijeme.

Sušenje kafe u dvorištu

Čekanje na svatove

Oko podne bili smo u Tad Lo, selu okruženom sa tri vodopada. Za razliku od mišljenja ostalih putnika izraženih na internetu, koji preporučuju najudaljeni i najviši Tad Suong, mi smo najviše uživali u najbližem vodopadu, Tad Hang. Fakt da se on nalazi još uvijek u granicama sela daje mu dodatan šarm. U njegovom podnožiju lokalci pecaju ribu ili peru veš, dok se klinci igraju. Mi smo iskoristili topli decembarski dan i okupali se.

Vodopad Tad Hang

Oko 15 minuta hodanja uzvodno dovodi do vodopada Tad Lo, koji se ne razlikuje mnogo od prvog, ali s obzirom da je toliko blizu, apsolutno nismo požalili da smo ga posjetili. Za to udaljeni o 10 kilometara od sela vodopad Tad Suong na nas nije ostavio nikakav utisak zbog vrlo male količine vode. Možda u mokroj sezoni vrijedi.
Nakon „vodopadnog“ dana, veče smo proveli u selu, gdje nekoliko restorana i „guesthousa“ za turiste nije promijenilo mnogo u svakodnevnom životu. Dan teče polako i završava sa zalaskom sunca, jer nema ulične rasvjete. Ipak, uspjeli smo odigrat partiju boćanja u tami. Zanimljivo je također da je u Tad Lo moguće spavati veoma jeftino (za laoske standarde), a uslovi su na visokom nivou. Dugo nismo spavali u tako svježoj posteljini.

Soba u selu Tad Lo

Ko će sljedeći?

Dan 2
Kvalitetan san omogućio nam je povratak na put iz ranih zora. Brdoviti krajolik na putu za Tha Taeng podrazumijevao je da se polako penjemo na visoravan, što se također dalo osjetiti po hladnijoj temperaturi i sirovom okolišu. Onda nas je nekih 40 km niz brdo dovelo do grada Sekong, gdje smo se dopingovali dobrom, jakom, laoskom kafom, pa nastavili put 16 km do vodopada Tad Faek. Ovo je naš favorit! Vodopad nije super fascinantan, ali je savršen za kupanje i skakanje u vodu. Uz društvo lokalane djece vrijeme je brzo prošlo, morali smo dalje. Na Tad Faek sljedeći put dolazimo na bar dva dana.

Vodopad Tad Faek

Dalji plan bio je napraviti polukrug i popeti se ponovo na bolavensku visoravan, samo što ovog puta sa istočne strane, gdje je asfalt često isprekidan. Nismo tačno znali gdje ćemo na tom putu spavati, imali smo jedino površnu informaciju da neki „guesthouse“ tamo postoji. Na Tad Faek sreli smo grupu Francuza koji su nam pomogli sa detaljnom kartom regije i pokazali nam gdje tačno se može prespavati. Kratko poslje vodopada skrenuli smo na spomenuti put, naoružani dodatnom dvolitrom goriva. Opet uzbrdo, nekad po makadamu, pažljivo smo pogledom tražili Nam Tok Katamok, još jedan vodopad na putu. Umjesto vidikovca našli smo plantažu banana, koju smo, u skladu sa tradicijom, napustili sa punom kacigom ulova. Iz plantaže uspjeli smo vidjeti vodopad iz najgoreg mogućeg ugla. Sunce je zalazilo, a mi smo još uvijek bili nekoliko kilometara od navodnog „guesthouse-a“. Sa srećom put je bio dobro označen i stigli smo na mjesto zajedno sa mrakom.

Banane odrađene

Dan 3
Iz šatora u koje su nas smjestili vlasnici prenoćilišta veoma rano nas je izvukao šum rijeke. Već smo dobili instinkt za vodopade i osjetili smo da je jedan u našoj neposrenoj blizini. Sa još par putnika krenuli smo u šetnju, nekih kilometar od „guesthouse-a“ u kojem smo spavali, gdje nas je sačekao predivan pogled. Vodopad Tad Incy, okružen stijenama i bujnom vegetacijom, stvarao je osjećaj magičnog trenutka, bez pretjerivanja. Nije bilo mogućnosti se u njemu okupati, ali smo svakako završili mokri do gole kože, jer pri padu vode se stvarala ogromna količina pare koju je vjetar nosio nama direkt u facu.

Vodopad Tad Incy

Nekoliko kilometara makadama još nas je dijelilo od povratka na glavnu cestu kroz visoravan, a ostatak putovanja obilježile su plantacije kafe. Poslije grada Paksong, svratili smo i u kooperativu lokalnih uzgajača kafe, gdje smo obišli male plantaže Arabike i Robuste, te stabla čaja. Ova kooperativa ujedinjuje preko 1800 farmera, od kojih svaki posjeduje oko 3 hektara zemjle, a zajedno proizvode 1000 tona sirove kafe za izvoz. Ova inicijativa sasvim sigurno znači mnogo za lokalnu zajednicu, što je vidljivo također po izgledu sela i povišenog standarda života, u usporedbi sa ostatkom zemlje.
Usput smo stigli odraditi još dva vodopada, Tad Fan i Tad Champi, dok smo ostalih 80 (koliko ih navodno još ima) zadržali za neku drugu priliku.

Nakon 40 kilometara već smo bili u Pakse, umorni i gladni. Dobra večera u indijskom restoranu Nazim, uz dobro društvo, pomogla nam je oporaviti se brzo od preko 300 kilometara dugog puta, što nam je zaista trebalo, jer sljedećeg jutra već smo bili u busu do 4000 ostrva na Mekongu.

4000 Ostrva (Si Phan Don)
Na samoj granici sa Kambodžom, rijeka Mekong se širi, a samim tim nivo vode opada, što uzrokuje da svako uzvišenje postaje ostrvo. Navodno, tih ostrva ima 4000, što je po nama realno jedino ako se broji svaki grm koji stojii iznad vode. Super bi bilo da su turisti raspoređeni na svim ostrvima ravnomjerno, međutim svi se okupljaju na samo tri. Don Det je destinacija za partijanere, Don Khon, za one koji s partijanerima ne žele biti na istom ostrvu, a Don Khong, je najveće ostrvo za one sa debljim novčanicima. Shvatili smo da ćemo se najbolje snaći u drugoj kategoriji te smo dva dana prije isteka vize sjeli u čamac za Don Khon i iznajmili sobu u drvenoj kućici, obavezno sa hamakom i pogledom na Mekong.

Pogled s mosta

Odmor na ostrvu svodi se upravo na izležavanje u hamaku uz prizor egzotičnog riječnog krajolika. Ostale dostupne atrakcije su šetnja ili vožnja biciklom na impresivnu gomilu vodopada koju stvara Mekong tečeći između stijena (Tad Somphamit), te posjeta susjednom ostrvu. Don Det i Don Khon spaja most (čiji prelazak se naplaćuje) izgrađen od strane Francuza. Na Don Khon postoji još više tragova kolonijalnog prisustva, kao što je pruga i lokomotiva, korištena u vojne i transportne svrhe. Dok mnogo putnika opisuje ovo mjesto kao raj na zemlji i divno mjesto za odmor, mi smo nakon dva dana skontali da nam je dosadno i napustili raj kako bi se suočili sa jednom od najkorumpiranijih granica na svijetu, onu s Kambođom.

Dagna ne radi ništa

Korisne informacije:

1 KM – oko 5000 kipa
Bolavenska visoravan
Bus iz Thakheka za Pakse – 60000 kipa
Iznajmljivanje skutera u Pakse – 50000 kipa/dan. Nepotrebne stvari mogu se ostaviti u iznajmljivaonici motora ili u hostelu gdje se ostaje prvu/zadnju noć. Možemo preporučiti guesthouse Nang Noi, gdje smo posudili kvalitetan skuter i spavali u vrlo dobrim uslovima.
Noć u hostelu u Pakse – krevet u višekrevetnoj sobi – 3000 kipa, dvokrevetna soba – 70000 kipa
Noć u dvokrevetnoj sobi u Tad Lo – 40000 kipa
Noć u dvosobnom šatoru kod vodopada Tad Incy i Tad Tayicsua – 40000 kipa (treba slijediti upute koje vode za Tad Tayicsua)
Ulaz na vodopad Tad Faek – 5000 kipa za motor
Ulaz na vodopade Tad Incy i Tad Tayicsua – besplatan
Ulaz na vodopad Tad Fan – 5000 kipa/osoba + 3000 kipa/parking za motor
Ulaz na vodopad Tad Champi – 5000 kipa/osoba + 3000 kipa/parking za motor
Kafa u kafiću pored puta – 5000 kipa
Kafa u kooperativi –10000 do 12000 kipa
Obrok – od 15000 kipa
Detaljnu kartu područija sa lokacijama smještaja, vodopada, benzinskih pumpi itd. može se dobiti u moto šopu na glavnoj ulici u Pakse.
Ostrvo Don Khon
Bus iz Pakse + čamac na Don Det ili Don Khon (povezana karta) – 60000 kipa
Najjeftinja dvokrevetna soba u drvenoj kućici na Don Khon, s hladnom vodom – 50000 kipa
Pržene nudle ili riža –15000 kipa
Na ostrvu nema štendova sa sendvičima i palačincima, a osnovni proizvodi u prodavnicama su skuplji nego na kopnu
Izlazak sa ostrva na kopno košta 15000 kipa, a izlazak na kopno +bus do granice sa Kambođom – 37000 kipa.