Blogovi i forumi putnika zastrašuju korumpiranošću carinara na granici Nong Nok Khiene/Trapaing Kreal, koji za izlazak i ulazak u zemlju naplaćuju po 2 dolara za svaki pečat u pasošu. Kao niskobudžetni putnici uzeli smo sebi za cilj izbjeći taj apsurdni bakšiš i samim time odbiti da podržimo korupciju u ove dvije zemlje. Ipak, sve informacije nađene na internetu ukazivale su na to da je ovaj zadatak skoro pa nemoguć.

Naša prva briga bila je pronaći najjeftinji prevoz u Kambodžu. Razmišljali smo o stopiranju, ali znali smo da je glavni put do granice i dalje potpuno neprometan. Dodatno, budući da smo predhodno boravili na 4000 ostrva, sam izlazak čamcem na kopno košta već 15000 kipa, a izlazak na glavni put označava 5 kilometara šetnje. Karta za Stung Treng, prvi grad u Kambodži udaljen 90 kilometara od granice, je nevjerovanto skupa (18$). Jedina prihvatljiva opcija je karta do granice za 25000 kipa. Nadali smo se da ćemo na granici naći jeftin prevoz dalje.

Zajedno sa gomilom ljudi koji su iz ostrva Don Khon krenuli prema različitim lokacijama u Kambodži došli smo čamcima na kopno, gdje je ispala frka oko toga ko će nastavtit put kojim busom. Nama, jedinim vlasnicima karata koje vrijede samo do granice, bez razloga nisu dozvolili ući u bus koji je trebao voziti prvi. Nakon kratke prepirke jednostavno smo ušli u bus, što nam na kraju krajeva niko nije zamjerio. Petnaest minuta vožnje i bili smo na laoskoj strani granice.

Ovdje počinju komplikacije. Kao prvo, kondukter u busu nudi putnicima da sve za njih odradi, kako oni nebi izlazili na vrućinu i čekali u redu na pečat. Za ovu uslugu kondukter uzima 3 dolara provizije, ali kao i obećano, ljudi koji su platitili su se bez problema prevezli kroz obje strane granice.

Ljudi koji nisu htjeli platiti za ovu uslugu, morali su izaći iz busa i suočiti se laoskim carinicima. Mrtvi hladni, navedeni carinici traže 2 dolara po glavi. Kad smo pitali za što, oni su rekli za pečat. Mi i još par ljudi bili su upućeni u pokušaj korupcije, tako da smo uporno tražili neki dokument koji će nam potvrditi da smo platili ta 2 dolara službenicima, što nam oni naravno nisu mogli izdati. Nakon dvakesetak minuta prepiranja, većina ljudi je jednostavno platila graničarima i prošla dalje (šta su 2 dolara za Engleza?). Ostali smo samo mi i ista grupica ljudi (Švicarci) koja se prepirala na početku. I nije tako da smo tu stojali i dalje zbog neplaćanja mita, neko iz principa. Shvatili smo da se ledeni izrazi lica carinika ne mijenjaju i da im je svejedno koliko ćemo čekati, bitno je samo da platimo. Jedini način da dođemo do našeg cilja bilo je verbalno mučenje. Mijenjali smo se ispred prozorčića carinika i pitali da li nam mogu dati pečat, svako na svoj način (neko ljubazno a neko galamom). Trajalo je to oko sat vremena, dok se na njihovim licima nije pojavila nervoza. Na kraju su shvatili da od nas neće dobiti lagan džeparac i zapečatili su našu posjetu Laosu. 2 dolara ušteđena po osobi.

IMG_5451

Kratka šetnja vodi na kambodžansku stranu granice. Tamo prvo treba proći zdravstvenu kontrolu (na interentu smo pročitali da se plaća, ali u našem slučaju bilo je džaba), jednostavno poputniti osnovan formular i pustiti doktora da izmjeri temperaturu (sve ovo objasnili su strahom od Ebole).

Na red dolazi izrada vize. Ovo zadovoljstvo košta 30 dolara za državaljane BiH, ali graničari traže 35 dolara (objašnjavajući da pečat košta 5 dolara). Mi smo se branili činjenicom da na njihovoj oficijalnoj stranci nema nikakve informacije o dodatnih 5 dolara i da jednostavno ne posjedujemo te pare. Nakon kratke prepirke jedan graničar nam je rekao da smo loši turisti i sav bijesan zalijepio vizu u pasoše. Poslije toga, pečat je bio sitnica. Ušteđeno 5 dolara po osobi.

Nismo sigurni da li je ovo pravilo, ali u našem slučaju minibus je čekao odmah nakon prelaska granice u Kambodži i poslije malo cjenkanja, vozač nas je pristao povesti za 5 dolara po osobi do grada Stung Treng.