Od Laosa smo imali velika očekivanja. Nakon mjeseca provedenog u razvijenom i turističkom Tajlandu već smo osjećali potrebu za više izolovano i prirodno okruženje. Iz toga što su nam govorili putnici koje smo sreli, Laos je trebao biti upravo takav. Stanovnici ove zemlje su poznati po bezbrižnom, usporenom i opuštenom pristupu životu. Na granici smo to već imali priliku vidjeti. Primjerom je bio graničar koji je ubijao oko na poslu. I to ne u bilo kakvim uslovima, na graničnom prelazu imaju krevete na rasklapanje.

Ubrzo nakon ulaska u državu počeli smo dobijati malo drugačiji dojam od onoga što smo očekivali. Vozači tuk tuka su tvrdoglavo tražili velike pare za vožnju od 9 kilometara do najbližeg gradića, lažući da je udaljen 15 kilometara. Isfrustrirani tom činjenicom, odlučili smo stopirati, što nam je srećom pošlo za rukom odmah. Sam gradić Huay Xai izgledao je nezanimljivo, u najjačem značenju te riječi. Poznat je on jedino po tome što odatle kreće plovidba sporim brodom po rijeci Mekong do Luang Prabang, za što se odlučuje većina putnika dolazećih u Laos. Mi smo riješili izbjeći ovu opciju. Izabrali smo putanju koja vodi na sjever, do grada Luang Nam Tha, gdje smo htjeli otići na planinarenje. Bus je bio star, neugodan i prilično skup. Za razliku od transporta u Tajlandu, gdje smo dobijali grickalice, u Laosu dijele plastične vrećice, svako dobija 2-3. Laošani povraćaju mnogo kad putuju. Ipak, ispovrćani bus nam je podario suputnika iz Italije, koji je za 4 sata vožnje objasnio kako se może putovati 8 godina i održavati od pravljenja narukvica i žongliranja. Snalažljiv momak.

Bus u Laosu

Luang Nam Tha
Godine 1999. ovaj grad dobio je podršku UNESCO-a u cilju pokretanja održivog turizma u okolnom prirodnom parku i selima etničkih manjina. Cilj je bio motivisati lokalno stanovništvo, da u suradnji sa etničkim manjinama organizuju planinarenje za turiste koji se odluče posjetiti ovaj dio Laosa. Činilo nam se ovo kao super ideja. Nadali smo se da će nam neko iz kompanije koja vodi planinarenje dati informacije kako samostalno otići na jednodnevnu šetnju ili se za neku normalnu cijenu priklučiti grupi turista sa vodićem. Ipak, ubrzo nam je postalo jasno da ni jedna od ove dvije opcije neće biti moguća. Luang Nam Tha je jednostavno prepun agencija (lokalnih, kao i stranih) koje gledaju samo kako će prodati uslugu – „eko-trekking”. Sve bi bilo u redu da cijene ovakvog izleta ne dostižu čak 100 KM za jedan dan, što je, uzimajući u obzir da je Laos jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, nevjerovatna količina novca. Shvatili smo da za lokalce predstavljamo samo masne krave kojima treba izmusti svaki dolar iz džepa. Još jedna stvar koja pokazuje neuspjeh UNESCO-vog projekta su gospođe iz planinaskih etničkih manjina, koje se, tradicionalno obučene, šetaju po gradu i naporno pokušavaju prodati turistima narukvice, opijum i vutru. Bez obzira na činjenicu da ovaj dio Laosa, zajedno sa graničnim dijelovima Tajlanda i Myanmara, čini tako zvani „zlatni trokut”, gdje se odavno odvija masovna trgovina opojnim drogama, to je nama strano shvatanje održivog turizma.

Grad Luang Nam Tha

Jedina alternativa za aktivno provođenje dana u Luang Nam Tha je iznajmljivanje bicikla i vožnja po okolnim selima i poljima riže. U gradskom info centru može se kupiti mapa okoline, tako da sa orjentacijom nema problema. Mi smo se provozali, vidjeli i shvatili da se ovaj grad na putovanju kroz Laos bez žaljenja može preskočiti.

Biciklom kroz polja riže

Luang Prabang
Davna prijestolnica Laosa, po nekima najljepša atrakcija ove zemlje i grad upisan na listu UNESCO-vog svjetskog naslijeđa, od nas je dobila titulu za najodvratniji stil turizma. Karakter grada je obilježen vladavinom Francuske od kraja XIX do polovine XX vijeka, šta je prije svega vidljivo po građevini i meniju restorana i kafića. Broj zanimljivosti je ipak vrlo mali, a lokacija na rijeci Mekong ne dodaje gradu previše šarma. Ulaz u hram Xieng Thong, na brdo Phu Si sa pogledom na grad ili most sa lijepim pogledom na zalazak sunca se naplaćuju 4KM. Tuk tuk vozači konstantno smaraju prolaznike nudeći vožnju na okolne vodopade ili pećinu, a večernja pijaca koja se svako veče uporno rasklapa na glavnoj ulici ima na cilju da privuče što veći broj stranih posjetioca i proda više robe (made in Thailand).

Tuk tuk ispred Wat Ho Pha Bang u Luang Prabang

Pogled na Luang Prabang sa brda Phu Si

Nakon jednog dana imali smo dosta ovog specifičnog gostoprimstva i htjeli smo dan provesti u prirodi. Odabrali smo vodopad Kuang Si, udaljen 30 km od grada. U tom trenutku opicja tuk tuk nam se već gadila, te smo planirali iznajmiti skuter za tu priliku. Tražeći najjeftinji najam skutera na internetu, naletili smo na informaciju da je Luang Prabang poznat po prevarama pri njihovom iznajmljivanju. Našli smo nekoliko izvještaja o tome kako firme iznajmljuju motore turistima, a kasnije organizuju krađu. Budući da turisti moraju ostaviti pasoš kako bi uzeli motor, prinuđeni su pokriti štetu ukradenog vozila, kako bi dobili nazad svoj dokument. Još jedno razočaranje. Ispalo je da nam valja opet na biciklima.

Na putu do vodopada

Brdovitim putem na gradskim biciklima stigli smo do vodopada za svega 2.5 sata. Međutim, od turizma nismo uspjeli pobjeći. Posmatranje prirode, kao što je to običaj u Laosu, nije besplatno. Sa srećom, dovoljno se priključiti organizovanoj grupi neskontanih turista i zajedno sa njima proći kroz ulaznu kapiju. Tim činom misija je uspješno završena. Pogled na par manjih i zadni, veliki vodopad zaista je impresivan. U podnožju vodopada također je dozvoljeno kupanje, što nam je nakon bicikliranja baš prijalo.

Glavni vodopad Kuang Si

Vang Vieng
Putujući na jug zemlje svratili smo u ovaj gradić, kako bi probali penjanje na stijenama u blizini. Sam Vang Vieng je poznata turistička destinacija, prije svega za mlade tursite željne adrnalinskih sportova, burnog noćnog života i narkotika. Po tome što smo čuli, 2012 godine stvari su se izmakle kontroli, te su Laoske vlasti zabranile divlje žurke, neprimljereno oblačenje u javnosti i prodaju „happy” pića i hrane. Sad su vidljivi samo ostaci svega toga, iako turisti posjećuju ovo mjesto i dalje, u nadi za provodom. Ipak, postoji i svjetlija strana priče. Vang Vieng ima tu privilegiju da se nalazi u prelijepom kršovitom okruženju, na obali rijeke Nam Song. Ovo su turističke agencije iskoristle kako bi prodavale strancima izlete u planinu, dan plovidbe kajakom, let balonom iznad krajolika, dok je glavni specijalitet ovog mjesta „tubing”. Radi se o plivanju rijekom na starim gumama od traktora, što nam se činilo prilično dosadno, uzimajući u obzir da je suha sezona i rijeka je spora. I da se vratimo na penjanje, bez okolišanja, nije vrijedno pažnje.

Život na rijeci Nam Song

Korisne informacije

1 KM – oko 5000 kipa

Luang Nam Tha

Bus sa granice (Huay Xai) za LNT – 55800 kipa, 4 sata
Dvokrevetna soba – 55ooo kipa ili više
Planinsko biciklo – 14000 kipa ili 2000o kipa/dan
Obrok (pržene nudle ili riža s povrćem) – 18000 kipa

Luang Prabang

Bus iz Luang Nam Tha – 90000 kipa, 9 sati
Dvokrevetna soba – 55000 kipa, krevet u višekrevetnoj sobi – 28000 kipa, preporučujemo jeftin hostel Lemon Lao
Gradsko biciklo – 9000 kipa ili 14000 kipa/dan
Skuter –115000 kipa i više (!)/dan
Sendvič, palačinak, ulična hrana na noćnoj pijaci – 11000 kipa
Laoska kafa – 5000 kipa
Ulaz u hram Xieng Thong, na brdo Phu Si, na vodopad Kuang Si – 18000 kipa

Vang Vieng

Bus iz Luang Prabang – 83000 kipa, 7 sati
Dvokrevetna soba – 45000 kipa
Obrok (riža, nudle, sendvič, palačinak) – 10000 kipa
Voćni šejk – 5000 kipa
Gradsko biciklo – 10000/dan
Prelazak mostova – od 2000 do 10000 kipa