Prije puta smo dugo sjedili ispred računara i istraživali, budući da je vrijeme putovanja kojim smo raspolagali bilo ograničeno, svega 12 dana. Značilo je to da su mnoga mjesta sa liste željenih destinacja morala odpasti. Sa sigurnošću smo znali da želimo izbjeći glavni grad Rabat i Kazablanku (Casablanca),a za to vrijeme koje bi tamo proveli, proći kroz planinski lanac Atlas i posjetiti planinu RIf. Naravno, sebi nismo htjeli uskratiti doživljaj gradske atmosfere, te smo odlučili posjetiti Fes i Marakeš, treći i četvrti grad po veličini u Maroku.

U svakom gradu u Maroku postoji dio koji se zove medina, što označava staru čaršiju. U Fesu se nalazi po mnogima najzanimljivija medina. Specifična je po tome što se lagano izgubiti u njoj. Ulice su male, pune šetajućih ljudi, krava i magaraca.Treba priznati da se na tom mjestu zaista dešava puno toga, uključujući  dilanje hašiša, opijuma, parfema i nakita.

Ipak, najpoznatiji proizvod kojim se Fes może pohvaliti je koža. Prodavači non-stop pokušavaju  privući turiste, kako bi uspjeli prodati kožnu torbicu ili novčanik.  Ako se već odlučite kupiti nešto, svakako treba zamoliti prodavača da vas odvede u tradicionalnu fabriku obrade i bojenja kože. Nećete požaliti!

Fabrika za obradu i bojenje kože u Fesu

Fabrika za obradu i bojenje kože u Fesu

Fabrika za obradu i bojenje kože u Fesu

Nakon cijelog dana provedenog u Fesu noćnim vozom smo se uputili prema Marakešu. Tamo skroz obrnuta situacija na prvi pogled. Ulice su mnogo šire i sve je nekeko prostrano, bar se tako činilo nama. Sama medina nije toliko zanimljiva, osjeti se prilično smirena atmosfera šetajući njenim hodnicima. Marakeš ipak ima jednu stvar, koju drugi gradovi nemaju, a to je trg Dżamaa al-Fina. Zalaskom sunca to se mjesto pretvara u malu zemlju čuda. Plešuće kobre, majmuni na lancima, pripovjedači s muzičkom pratnjom, bezbroj malih restorana su samo dio toga šta se dešava upravo na glavnom trgu u marakeškoj medini.

Trg Dżamaa al-Fina u Marakešu

Put iz Marakeša smo nastavili prema zapadu, kroz kanjone Todra i Dades, sve do grada Merzuga, mjesta gdje počinje pustinja.Već prije puta smo odlučili da želimo novu godinu provesti upravo tamo. Na couchsurfingu (internet stranica za upoznavanje, primanje ljudi u svoj dom i traženje smještaja u drugim gradovima i državama) smo našli momka koji je ponudio korisnicima ove stranice da obezbijedi prevoz iz Merzuge na pustinju kamilama. Naravno, za kamile smo morali platiti, ali smo očekivali da će ostatak druženja na pustinji biti manje oficijalan. Međutim, ispalo je da taj momak preko couchsurfinga jednostavno traži mušterije za transport kamilom na pustinju, tako da je cijela atmosfera tog dana bila prilično čudna, jer svi ti ljudi koji su se okupili zbog opuštenog druženja couchsurfera, bili su u stvari prevareni. Ipak, pustinja nam je ostala u sjećanju kao fascinantno mjesto, prije svega zbog mira i tišine koja se tamo osjeti. Željno bi se vratili tamo, ali sljedeći put sigurno bez organizovanih kamila.

Transport kamilama

Proslavom nove godine na pustinji, naš put se već približavao svom kraju, ali još jedno mjesto smo imali zartano pod „obavezno“, mali gradić smješten na planini Riff, pod nazivom Chefchauen. Gradić obojen u plavo, koji jednostavno opija šarmom. Međutim, osim po svojoj ljepoti, ovo mjesto je poznato po proizvodnji hašiša. Neki podaci govore da većina hašiša koja se prodaje u Evropi, dolazi upravo s planine Riff. Što je za Evropljane ilegalna opojna supstanca, za stanovnike Chefchauena je jednostavno dio tradicije. Neobično je vidjeti starije muškarce koji u centru grada puše svoj hašiš na lulu. U stvari, možda to i nije bilo neobično, samo naše razumijevanje pojma normalno je bilo preusko. Za kraj, ništa nam drugo ne prostaje, osim da preporučimo: Dođite u Chefchauen, pušite hašiš i osjećajte se normalno!

Chefchauen