Stisnut između dva giganta, Indije i Kine, smješten u srcu Himalaja, Nepal je jedna od najatraktivnjih destinacja za planinare. Broj i raznovrsnost planinskih staza, te vidici na vrhove jednih od najviših planina na zemlji su magnet za mnogobrojne turiste različite starosne dobi, fizičkih i finansijskih mogućnosti. Planinske staze tipa ona do Everest Base Camp-a, okolo vrhova Anapurne (Annapurne) ili u nacijonalni park Lantang postale su svjetski poznate i smatrane su jednima od najljepših.

Ova ekonomsko slaba država u kojoj se desetogodišnji građanski rat završio tek 2006. godine maksimalno koristi svoj prirodni potencijal u svrhu razvoja privrede. Usluge koje se nude turistima variraju od posuđivanja opreme, planiranja putanje, iznajmljivanja privatnog vodiča, te vozača ličnih stvari do prevoza džipovima do najljepših dijelova planinskih staza. U gradovima kao što su Katmandu i Pokara moguće je kupiti planinsku opremu proizvedenu u Nepalu i Kini, po cijenama koje dovode u pitanje njen kvalitet.

Nosač stvari po običaju cijeli teret nosi na glavi

Nas je Nepal privukao prije svega zbog činjenice da je većina planinarskih staza dobro označena, te je dovoljna samo dozvola za ulaz u nacionalni park i karta područja za samostalno planinarenje. Također, to da smo u Nepal došli u aprilu, koji se smatra vrhuncem proljetne sezone, dalo nam je predpostaviti da ćemo tokom svog boravka u planini sresti mnogo drugih putnika i na taj način saznavati informacije o stazi, te dijeliti iskustva.
S obzirom da vremena imamo u izobilju, odlučili smo se za najdužu planinsku stazu, onu okolo vrhova Anapurne (Annapurna Circut). Pokupovali smo neophodnu opremu u Katmandu, spakovali rance i krenuli na dvadesetodnevni boravak u Himalajama. Udaljeno 8 sati od Katmandu selo Bulbule (Bhulbhule) smješteno na svega 840 metara nadmorske visine, bilo je naša početna tačka. Ipak, suprotno od očekivanja na samom početku šetnje nismo sreli drugih planinara, jer kako smo kasnije saznali, veliki broj ljudi džipovima dolazi do sela na većim visinama, te na taj način štedi na vremenu. Razumljivo je to, jer prvih par dana staza vodi duboko kroz kanjon rijeke Marsjangdi (Marsyangdi) i ne pruža vidike na sniježne vrhove Himalaja. Smatramo da nizinski dijelovi ove staze također imaju svoje čari i prave savršen uvod u ono što slijedi.

Pozer na selu

Hodajući svakodnevno od pet do osam sati postepeno smo se penjali, prolazeći kroz mnogobrojna planinska sela, od kojih se u većini moguće zadržati na noć ili pojesti ručak. Sela su unatoč velikom broju turista donekle zadržala svoj tradicionalni izgled i običaje. Ovaj dio Nepala naseljen je u većini budističkim stanovništvom što je lagano primijetiti, jer svaka grupica kuća ima svoj stup i molitvene zidove na ulaznoj i izlaznoj kapiji. Ranim jutrom u selima sa krovova uzdiže se dim paljene smreke koja prema vjerovanju lokalaca čisti okoliš i ohrabruje bogove da otvore vrata neba. U isto vrijeme stanovnici kraj čijih kuća planinari prolaze već od sedamdesetih godina prošlog vijeka dobro su pripremili infrastrukturu i svoje znanje engleskog.

Stup u selu Čame

Podjela novopristiglih kokoši u jednom od sela

Dagna vrti molitvene točkiće na molitvenom zidu

Petog dana šetnje, već dobro zagrijani i pomalo nestrpljivi nadali smo se da iza svakog ugla može iskočiti vidik na ogromne planinske vrhove. Ispalo je da smo prije samog zalaska sunca stigli u u selo Gornji Pisang (Upper Pisang) koje gleda direktno u lice ogromnoj Anapurni 2, visokoj 7937 metara. Od tog momenta vidici su oduzimali dah.

Pogled prije sela Gornji Pisang

Anapurna 2 po noći s našeg prozora

Lavina na Anapurni 2

Kretajući se prema sjeveru, na visinama preko 3000 metara redom su nam se otvarali pogledi na vrhove Anapurne 3 i 4, kao i drugih vrhova u okolišu, te prelijepe doline rijeke Marsjangdi.

Dolina rijeke Marsjangdi

Anapurna 3

Savršeno mjesto za kafu

Ovo je već bilo vrijeme gdje smo morali usporiti i početi proces aklimatizacije. Lagane glavobolje, čudni snovi i teže disanje dali su nam do znanja da svoje organizme moramo pripremiti odgovorno. Za samo nekoliko dana očekivao nas je jedan od najvećih izazova – prolazak preko navišeg planinskog prelaza na svijetu, Torong La (Thorong La), koji je zasigurno vrhunac cijele staze. Vrijeme aklimatizacije iskoristili smo za manje dnevne izlete i uživanje u prelijepim pogledima iz doline Mananga, popularnog sela u okolini, gdje se većina planinara priprema za prelaz Torong La.

Na dnevnom izletu do ledenog ostrva

Selo Manang

Nakon četiri prespavane noći na visini od 3500 metara osjetili smo se spremni za nastavak penjanja prema prelazu. Napuštajući slikovitu dolinu krenuli smo u već surovi krajolik, povezan sa civilizacijom jedino uskom planinskom stazom. U ovom dijelu iznenadila nas je prisutnost specifičnih životinja. Kraj same planinske staze dočekalo nas je stado argali, divljih ovaca, dok su se u dvorištima seoskih kuća pojavile himalajske krave, jakovi, od čije se vune prave šalovi za hladne večeri u planini.

Argali, planinske ovce

Jak

Staza do kampa Torong Pedi

Posljednjeg dana prije samog uspona na Torong La, iako smo imali prilično mali dio puta za preći, osjećali smo veliki fizički napor. Naša tijela postala su usporena i svaki pokret uzrokvao je ubrzano disanje i umor. Fakt da smo sreli ljude koji su se s te visine vraćali zbog velikih glavobolja, a po jednu djevojku je čak morao doletjeti helikopter kako bi je u najbržem mogućem periodu prevezao na nižu visinu, dao nam je do znanja da je rizik od visinske bolesti realna opasnost. Na našu sreću, pripreme i duga aklimatizacija rezultirale su uspješnim dolaskom do Torong Pedi, zadnjeg prenoćišta prije prelaza. San na visini od 4450 metara bio je površan zbog uzbuđenja i isčekivanja, ali dovoljan da u 3 ujutru ustanemo odmorni i puni motiva krenemo penjati uzvišenje od hiljadu metara. Adrenalin, lijepo vrijeme od samog izlaska sunca i društvo ostalih planinara pomagali su nam u svakom sljedećem koraku kroz stazu utabanu u dubokom snijegu.

Staza do Torong La

Zimske radosti

Svako malo činilo nam se da iza sljedećeg brda mora biti naš cilj, ali takvih brda bilo je mali milion, dok se nakon 6 sati hodanja pred nama nisu pojavile buddističke molitvene zastave i tablica sa natpisom „Thorong-La Pass (5416 m)“. Koje olakšanje i ponos, sami smo se sa teškim rancima na leđima popeli na 5416 metara.

Cilj

Torong La se ipak nije mjesto za piknik, jer od jakog vjetra smrzava se krv u žilama. Kratko slikanje za uspomenu sasvim je dovoljno provedenog vremena ovdje. Time planinarski dan nije završen, prvi gradić sa druge strane prelaza nalazi se oko 1700 metara niže. Dug i naporan silazak ublažili smo klizanjem se tehnikom „dupetom kroz snijeg“. U gradić Ranipauva stigli smo predveče sa samo dvije želje – jaka večera i dug san.

Silazak

Sutradan već nakon kratke šetnje bilo nam je jasno da sa ove strane Torong La stvari izgledaju mnogo drugačije. Prije svega Ranipauva nije uobičajni planinski gradić, te planinari koje ovdje dolaze smatrani su turistima druge klase. Ovo mjesto je prije svega destinacija za pripadnike hinduizma iz Indije i Nepala, koji ga smatraju jednim od osam svetih gradova za obožavatelje boga Višnu. Činjenica da se ovdje nalazi hram Muktinat, najstari hram ovog boga, privlači uglavnom ljude koji dolaze avionima i džipovima te začuđeni posmatraju planinare. Dva mala svijeta susreću se na jednom mjestu.

Selo Ranipauva

Z obzirom da je promet motornim vozilima velik u ovom dijelu planinarske staze okolo vrhova Anapurne, mnogo planinara već u Raunipauvi završava svoju putanju, te se džipovima spušta do Pokare, najpopularnijeg turističkog grada u ovom regionu Nepala. Za nas je okoliš u kojim smo se našli bio zanimljiv do te mjere da smo odlučili provesti još nekoliko dana hodajući u smjeru Pokare, prije izlaska busom iz cijelog regiona Anapurne. Sela smještena u dolini rijeke Kali Gandaki zaista su bila vrijedna produžetka boravka, prije svega zbog tibetanske kulture koja obuhvata ovo područje zvano Mustang. Na putu smo također naišli na plantacije jabuka u selu Marfa (Marpha) od kojih lokalci prave preukusne pite, vruća vrela u Tatopani, kao i šumu rododendrona u blizini sela Gorepani.

Selo Dzong

Krajolik u Mustangu

Gorepani i južna Anapurna u pozadini

Na sam kraj, kao što većina radi, proveli smo par dana na jezeru Feva u Pokari, radeći ništa, osim prejedanja se jeftinom hranom.

Jezero Feva i Himalaje u pozadini

Sve korisne informacije vezanu za ovu planinarsku stazu mogu se naći ovdje.