Zamišljajući planinarsku mapu Evrope, rijetki bi prepoznali potencijal još uvijek malo razhodanih ruta zavirujućih u prirodu gorja Bješčadi, na tromeđu Poljske, Slovačke i Ukrajine. Za razliku od poljskih Tatri, ova izolirana planinska regija uspjela je u velikom stepenu izbjeći komercijalizaciji, zbog čega je zadržala svoj izvoran duh, te harmoniju suživota ljudi i prirode. Odvojili smo sedmicu dana da istražimo ovaj dio Karpata, kako bi odahnuli svježim zrakom daleko od gradske gužve i doživjeli zelenu krajinu na vlastititoj koži.

Specifičan, ili bolje reći mitski karakter ovog mjesta nije slučajnost, povezan je on sa historijom Bieščadi. Dvije godine poslije Drugog svjetskog rata poljska socijalistička vlada istjerala je i pogubila cijelo stanovništvo u regiji, u cilju sprječavanja akcija Ukrajinske ustaničke armije na tom prostoru. U 50. godinama počelo je ponovno naseljavanje malih sela u dolinama Bieščadi, koje konstanto traje. Svojom jednostavnošću i prostranošću, ovo napušteno mjesto očaralo je i privuklo prije svega umjetnike svih vrsta i kalibara, zaljubljenike u prirodu i sve one, koji su osjetili potrebu zaustaviti se u vremenu. Većina njih ovdje je došla na odmor, nakon čega su odlučivali ostati i pokrenuti novi život. Ali, do glavnih likova naše bieščadske priče ćemo se vratiti malo kasnije.

Naš primarni cilj posjete Bieščadima bilo je ipak planinarenje, te smo prva četiri dana boravka posvetili ovoj aktivnosti, zbog čega ni u jednom trenutku nismo požalili. Vidici, tišina, svjež zrak i veoma ugodne staze za planinarenje pružile su potpun ugođaj, te savršenu kombinaciju fizičkog umora i mentalnog odmora.

Mir, tišina i prostranost

Planinarenje u Nacionalnim Parku Bieščadi najlogičnije je početi od dolaska u jedno od sela Cisna, Ustrzyki Gorne ili Wetlina (ako neko planira dužu rutu, u obzir dolazi još i selo Komancza, zapadno od Cisne). Od ova tri sela stvoreni su mali turistički centri, gdje možete staviti šator ili iznajmiti krevet u planinarskom domu, osigurati sebi zalihe hrane u maloj prodavnici ili večerati u restoranu (u Wetlini je izgrađena čak i benzinska pumpa). Sva tri mjesta su također početne tačke za većinu planinarskih staza, zamišljenih kao jednodnevni izleti. Proučavajući mapu, na samom početku mislili smo preći planinu od zapada ka istoku, kampirajući uglavnom pored staza, izvan sela. Ipak, nedoumice su nastale kada smo otkrili, da je kampiranje u Nacionalnom Parku oficijelno zabranjeno i kažnjivo, a situaciju nam je dodatno otežao nedostatak izvora vode na samoj stazi. Ove tehničke poteškoće dovele su do odluke, da ne pokušamo ostvariti pomenuti plan. Ipak, tokom jednog od uspona sreli smo grupu Slovaka, koji su naizgled nesmetano prespavali u drvenom skloništu, izgrađenom od strane nacionalnog parka, kako bi se planinari mogli skloniti od jake kiše. Unatoč tome, u strahu od potencijalne visoke kazne za divlje kampiranje, odlučili smo naćati u kampovima i odatle svakodnevno kretati u novom pravcu.

Sa pogledom na Slovačku:
 Cisna – Jaslo (1153 m) – Okrąglik (1101 m) – Fereczata (1101 m) – Smerek (selo)
6 sati (u dana vremena nisu uračunate pauze)
Izgled rute na mapi naći ćete ovdje.
Ruta kreće u Cisnoj iza kultnog bara „Siekierezada“, u koji preporučujemo zaviriti prije početka pohoda, zbog specifičnog uređenja oruđem šumara i đavola. Poznati su također zbog ogromnog izbora piva. Nakon izlaska iz bara, a ubrzo i iz sela, prešli smo prugu, a staza nas je uvela u bjelogoričnu šumu, gdje smo nakon nekoliko strmih uspona dočekali izlaz na livadu. Od tog trenutka penjanje je blago, po brežuljastom grebenu kroz grmlje borovnice, sve do vrha Jaslo, a nedugo kasnije i vrha Okraglik.

Orijentacija u šumi

Slovački znak na vrhu Okraglik

Ovdje staza skreće prema istoku i selu Smerek, penjući usput još jedan manji vrh, Fereczata. Prije samog sela putanja nas je ponovo izbacila iz šume na svjetlo dana, odakle smo se postepeno spuštali prostranim livadama, sve do prvih kuća. Iz Smereka, lagano smo ustopirali prevoz do sela Stare Siolo iz kojeg smo pohod započeli sljedećeg dana.
Druga opcija ove rute može biti nastavak s vrha Okraglika uzduž granice, sve do vrhova Mala i Wielka Rawka, o kojima detaljnije pišemo trećeg dana. Ruta uzduž granice ne čini se veoma popularna, ali zasigurno ima svoje atribute, prije svega mislimo na divljinu i tišinu, koja je tamo očuvana u velikom stepenu. Prema mapi, direktno na putanji nema izvora vode, a pronalazak ih u šumi bez GPSa može biti otežan.

Preko Planinske Livade Wetlinska (Połonina Wetlińska):
 Stare Siolo – planinski prevoj Orlowicza (przełęcz Orłowicza) (1093 m) – Smerek (1222 m ) – Osadzki Wierch (1253 m) – Roch (1255 m) – Brzegi Górne (naselje)
5 sati (rutu možete također produžiti za jedan sat i početi uspon u selu Smerek)
Izgled rute na mapi naći ćete ovdje.
Ova, po našem mišljenju, najmanje zahtjevna ruta, kroz šumu penje iz sela Wetlina na planinski prevoj Orłowicza. Odatle se počinju redati najljepši vidici na stazi, koja vodi grebenom zvanim Połonina Wetlińska. Iako odavde staza nastavlja desno, ne smijete propustiti poglede na gorje, koje prirodno odvaja Poljsku od Slovačke, sa vrha Smerek, koji je položen u potpuno suprotnom pravcu od nastavka putanje. Ovaj dodatni djelić traje samo 35 minuta u dva smjera, a nudi zaista dobru perspektivu za posmatranje.

Na vrhu Smerek

Pogled sa vrha Smerek na pogranično gorje

Od planinskog prevoja Orłowicza, grebenom smo krenuli prema jugoistoku prostranim planinskim livadama preko dva vrha, sve do planinarskog doma „Chatka Puchatka“. Iako je ovo kultni dom, izgrađen neposredno poslije Drugog svjetskog rata, uslovi ovdje su veoma skromni, što podrazumijeva nedostatak vode i struje. Izvor pitke vode nalazi se nekoliko metara niže, a u domu se spava isključivo u vlastitoj spavaćoj vreći, dok je kampiranje u njegovom dvorištu zabranjeno. Ovo mjesto nema najpozitivnije recenzije, ali noćenje ovdje zasigurno pruža super priliku za doživljaj zalaska i izlaska sunca iznad planinske livade.

Planinska livada Wetlińska

Planinarski dom “Chatka Puchatka”

Silazak do naselja Brzegi Górne traje oko sat i prilično je strm, a u samom „selu“, osim parkinga, nije nas dočekao niko i ništa. Najlakše rješenje u ovoj situaciji je ispružiti palac i stopirati do željene destinacije. Izdržljiviji pojedinci mogu istog dana krenuti uzbrdo na još jednu planinsku livadu, Caryńsku. Mi smo imali taman toliko snage da ipružimo palčeve i čekamo. Nedugo poslije našli smo u selu Ustrzyki Górne, gdje smo postavili šator u kampiralištu planinarskog doma.

Večera u kampu


Planinska Livada Carinska (Połonina Caryńska) i dvije Ravke:
 Ustrzyki Górne – Planinska Livada Carinska (1239 m) – planinski prelaz Wyznianska (przełęcz Wyżniańska) (855 m) – Mala Rawka (1272 m) – Wielka Rawka (1307 m) – Ustrzyki Górne

6 sati 30 min.

Izgled rute na mapi naći ćete ovdje.
Za ovaj dan isplanirali smo uspone na dva odvojena planinaska lanca, rutom povezanom sa tri različita smjera. Jutarnjem dijelu dana pripalo je penjanje planinske livade Carinske, koja pruža poglede na vrhove Ravka kao i prigranično gorje, a ljeti dodatnom atrakcijom ovdje postaju i borovnice, kojih na dohvat ruke ima u izobilju.

Uspon na planinsku livadu Wetlińska

Pogled sa planinske livade Wetlinska

Prije najvišeg momenta livade, zeleni smjer vodi strmo nizbrdo do planinskog prevoja na glavnom asfaltiranom putu kroz dolinu. Odavde kreće još jedan uspon, pokraj planinarskog doma, koji se čini kao fino mjesto za noćenje i alternativan početak ili kraj ove rute. Mi smo se zadovoljili piknikom u dvorištu doma. Drugi dio dana staza vodi uglavnom kroz šumu, izuzimajući finalni uspon na masiv Ravka, gdje smo, u svega dvadestetak minuta, osvojili i mali i veliki vrh.

Panorama sa vrha Wielka Rawka

Staza nizbrdo vodi kroz izuzetno lijepu i prijatnu šumu. Međutim, silazak je trajao tako dugo, da ne preporučujemo uspon ovim putem, odnosno prelazak rute u obrnutom smjeru od predloženog.

Silazak do sela Ustrzyki Górne, koje je vidljivo u daljini


Klasična petlja kroz najviši vrh poljskih Bieščadi:
 Ustrzyki Górne – Szeroki Wierch (1315 m) – Tarnica (1346 m) – Halicz (1333 m) – Rozsypaniec (1280 m) – Wołosate (selo)


6 sati 40 min.
Izgled rute na mapi naći ćete ovdje.
Za kraj, slikovita ruta, obavezna ne samo za osvajače zahtjevnih vrhova. Nasuprot, ovo je vjerovatno najpopularnija i najdostupnija ruta u cijelim poljskim Bieščadima. Staza iz Ustrzyki Górne kreće prilično nespektakularno, u bukovoj šumi, nenagovještavajući ono što slijedi. Tek nakon nešto više od sat vremena penjanja, otvaraju se vidici na prostrane livade Szeroki Wierch i susjedna gorja. Kratak uspon na Tarnicu uzdiže nas još više i daruje dobar pogled na sve strane, uključujući i dobar dio ukrainskih Bieščadi.

Na putu za Szeroki Wierch i Tarnica

Panorama sa vrha Szeroki WIerch (u provm planu Tarnica)

U nastavku, sjajni vidici pružaju se sa vrhova Halicz i Rozsypaniec, na koje vodi uska staza preko  valovitog grebena, te podnožjem manjih obližnih vrhova.

Na putu do vrha Halicz

Panorama sa vrha Halicz

Od svih djelova ove petlje, iznenadio nas je najviše naporan i dug silazak makadamom do sela Wolosate, za koji nam je već jednostavno falilo volje. Za sam kraj, potrebno je imati i malo sreće, te ustopirati nekog iz jednog od najzabačenijih sela Poljske. One kojima to ne uspije, čeka još 5 km hodanja po asfaltu do sela Ustrzyki Gorne.

Ovim pohodom odlučili smo završiti planinarski dio naše posjete Bieščadima, te preći na upoznavanje iznutrica ovog mjesta. Igrom slučaja, naš poznanik doselio se ovdje svega dva mjeseca prije našeg dolaska, pa smo se bez oklijevanja odlučili na iznenadnu posjetu. Do sela u kojem smo sreli kolegu, morali smo dostopirati, jer se ono nalazi na potpuno drugoj strani gorja Wetlinske i Carinske planinske livade, u takozvanoj dolini rijeke San. Samim ulaskom u dolinu bilo je jasno, zašto baš ovakvo ime rijeke, sela na obali su minijaturna i život u njima neupitno je pospan i statičan.

Selo Chmiel u dolini San

Mistična rijeka San

Nakon toplog zagrljaja i iznenađenja na licu kolege, lagano smo se, uz logorsku vatru, prilagodili usporenom, bezbrižnom i jednostavnom načinu funkcionisanja. Dva dana prošla su kao u transu, slušajući lovačke priče kojih su naši domaćini imali u izobilju, sjedeći sa ekscentričnim slikarima i pjesnicima, koji skupa s običnom rajom sate provode ispred lokalne prodavničice, uz pivo i cigare. Prošetali smo i do „Kolibe Socijologa“ (Chata Socjologa), kultnog mjesta u ovom dijelu Bieščadi, koje zbog svoje intimne atmosfere i prijatnih domaćina posjeduje zaista nesvakidašnji ambient za duge i duboke razgovore, kao i za samorefleksiju.

S kolegom na radnom mjestu

“Koliba Socijologa”

Korisne informacije:
1 KM = 2 złote (PLN)
Transport – postoji više načina dolaska u Bieščadi, autobusom, vozom, vlastitim autom ili autostopom. Nama je uspjelo stopirajući stići iz drugog kraja Poljske do sela Cisna za manje od 24 sata, zbog čega možemo preporučiti ovaj način transporta. Naravno, pod uslovom da vam se užasno ne žuri i da vam je ok spavati pokraj puta u nekoj vuko….ni, samo zato što vam niko nije htio stati. Ukoliko se ipak odlučite na voz ili autobus, najbolje je tražiti konekcije preko Rzeszowa, najvećeg grada u okolini.
Kada se već nađete na teritoriju Bieščada, pravila se drastično mijenjaju. Javni transport između sela skoro pa da ne postoji, zbog čega većina ljudi jednostavno stopira. Ukoliko ste bez vlastitog vozila, ovo je jedina opcija. Ali bez brige, ovdašnji ljudi su veoma ljubazni i neće dopustiti da prespavate pokraj puta, očajnički čekajući na prevoz.
Pravila nacionalnog parka –  Bieščadi su bogati velikim brojem biljnih vrsta, kao divljih životinja (medvjed, jelen, divlja mačka, ris, evropski bizon), a u namjeri da tako i ostane, vlasti parka poprilično rigorozno kontrolišu ljudsku kretnju i ponašanje u planini. Za ulaz u park treba platiti (6 zł normalna karta za dan, 3 zł studentska karta za dan), a za svako uništavaje i nepoštivanje prirode predviđene su novčane kazne. Park je navodno monitorovan, zbog čega ne bi preporučili spavanje u divljini, kao ni loženje vatre. Zanimljivo da je čak i ulaz psima zabranjen. Isprva smo bili pesimistični prema ovakvom pristupu vlasti parka, ali nakon što smo prešli dobar ovog gorja, shvatili smo da je potpuna kontrola jedini način za održavanje izvornosti ovog mjesta.
Planinarske staze – Veoma dobro i detaljno označen region, sa mnoštvom mapa na stazi, koje dodatno pomažu orijentaciji. Ukoliko ipak volite posjedovati vlastitu mapu, dostupne su one na svim ulaznim tačkama u park. Mi smo imali privatnu mapu i dalo nam je to mnogo slobode u kreiranju putanja i stvaranja novih idea za predstojeće dane. Između Poljske i Slovačke nema nikakvih problema sa prelaskom granice u planini, dok je ulazak u Ukrajinu na ovaj način zabranjen.
Smještaj – U svim selima naćićete privatna prenoćilišta, kao i kampove. Mi smo kampirali pokraj planinarskih domova (na posljkom ih zovu PTTK) u Wetlini i Ustrzyki Dolne (10 zł po osobi) i možemo preporučiti ova dva mjesta. Kreveti u ovim domovima su nešto skuplji (25-30 zł po osobi), ali svakako jeftiniji od onih u privatnim prenoćilištima.