Mali zeko i veliki prijatelj
Jednog sunčanog jutra mali zeko Pufi izašao je u šetnju.
Skakutao je po travi.
Hop! Hop! Hop!
Odjednom je čuo:
– Kva! Kva! Kva!
Iza malog grma sjedila je žuta patkica.
– Zašto si tužna? – upitao je Pufi.
– Nemam s kim da se igram – rekla je patkica.
Pufi se nasmiješio.
– Hoćeš li da se igramo zajedno?
– Hoću! – veselo je rekla patkica.
Zeko i patkica trčali su po livadi. Skakali su preko malih cvjetića. Kotrljali su se po mekoj travi.
A onda je Pufi pronašao jednu crvenu jabuku.
– Jabuka! Mljac! – rekao je.
Prepolovio je jabuku i dao jedan dio patkici.
– Hvala, Pufi! – rekla je patkica.
Poslije su zajedno sjeli pod veliko drvo.
Patkica je naslonila glavu na zekino rame.
– Ti si moj prijatelj – rekla je.
Pufi je zagrlio patkicu.
– A ti si moja prijateljica!
Sunce je polako zalazilo.
Zeko i patkica krenuli su kući.
– Sutra se opet igramo! – rekla je patkica.
– Sutra, prekosutra i svaki dan! – veselo je odgovorio Pufi.
I tako su mali zeko i žuta patkica postali najbolji prijatelji.
Jer kada dijelimo osmijehe, zagrljaje i igru, srce postaje još veće!
