Proljeće koje je zakasnilo
Te godine proljeće nikako nije dolazilo.
Mart je prolazio, a šuma iza sela još je izgledala kao da spava. Grane su bile gole, potok hladan i tih, a na sjenovitim mjestima još su se držale male hrpe snijega.
Dvanaestogodišnji Nikola svakog jutra provjeravao je stari kalendar na kuhinjskom zidu.
– Mama, zar proljeće ne bi trebalo već da stigne?
– Trebalo bi – odgovorila je mama, gledajući kroz prozor. – Ali priroda ne gleda u kalendar.
Nikola nije bio zadovoljan tim odgovorom. U školi su učili o proljeću, crtali cvijeće i pisali pjesme o suncu, dok je njihovo selo još mirisalo na zimu.
Njegova prijateljica Hana imala je drugačiju ideju.
– Hajde da pronađemo proljeće! – rekla je jednog dana na školskom odmoru.
Nikola se nasmijao.
– Kako se proljeće pronalazi?
– Tako što ga tražimo.
Poslije škole krenuli su prema šumi. Hana je nosila ruksak s dvije jabuke, a Nikola stari dvogled koji je dobio od djeda.
Put ih je vodio pored potoka. Voda je bila brza, ali ledena. Na obali su pronašli nekoliko otisaka šapa.
– Lisica – zaključila je Hana.
– Ili pas – rekao je Nikola.
Tada su iz obližnjeg grma začuli šuštanje.
Između grančica provirila je mala srna. Pogledala ih je svojim tamnim očima, a zatim nestala u šumi.
– Eto! – šapnula je Hana. – I životinje čekaju proljeće.
Nastavili su prema starom mostu. Tamo je Nikola zastao.
Na jednoj grani, gotovo neprimjetan, pojavio se mali zeleni pupoljak.
– Hana, pogledaj!
Približili su se.
Pupoljak je bio sitan, ali stvaran. Kao da je neko na smeđu granu stavio komadić svježeg zelenog papira.
– Možda proljeće ipak nije zakasnilo – rekla je Hana. – Možda je samo počelo tiho.
Nikola je pažljivo posmatrao pupoljak kroz dvogled.
– Cijelu šumu gledamo kao da je mrtva, a ona se zapravo priprema.
Sjeli su na most i otvorili jabuke.
Dok su jeli, Hana je primijetila nešto na drugoj obali.
– Vidi!
U travi je ležao mali jež. Bio je mokar i umotan u nekoliko suhih listova.
Nikola je odmah ustao.
– Moramo mu pomoći!
Hana ga je zaustavila.
– Ne smijemo ga dirati. Možda je samo umoran. Hajde da pozovemo čuvara šume.
Nikola je izvadio telefon i pozvao odraslu osobu. Ubrzo je stigao šumar, koji je pažljivo pregledao ježa.
– Dobro je – rekao je. – Samo se probudio ranije nego što je trebalo. Ovdje ćemo ga ostaviti da se odmori.
Djeca su odahnula.
Prije povratka kući, Nikola je još jednom pogledao granu s pupoljkom.
Nije bilo velikog cvijeta. Nije bilo leptira. Nije bilo toplog povjetarca.
Ali nešto se promijenilo.
Sutradan je padala sitna kiša.
Dan poslije, sunce je obasjalo selo.
A nekoliko dana kasnije, šuma je počela da se zeleni.
Na granama su se pojavili listovi. Potok je zasjao pod sunčevim zracima. Iznad livade kružili su leptiri.
Nikola je ponovo otišao do starog mosta.
Pupoljak se otvorio.
Bio je to mali bijeli cvijet.
Hana je stajala pored njega.
– Jesmo li pronašli proljeće? – upitala je.
Nikola se nasmijao.
– Ne. Samo smo naučili da ga prepoznamo.
Te večeri napisao je u svoj dnevnik:
Proljeće nije uvijek glasno. Nekad počne jednim pupoljkom, jednim tragom u blatu ili jednim toplim danom. A najljepše stvari često se događaju dok ih strpljivo čekamo.
