Mali zeko Pufi skakao je po svojoj sobici.
Hop! Hop! Hop!
Mama zečica pogledala je na sat.
– Pufi, vrijeme je za spavanje.
– Neću spavati! – rekao je zeko.
– Ali tvoje oči su umorne.
– Nisu!
Mama mu je obukla mekanu pidžamu.
Pufi je zagrli svog medu.
– Meni se ne spava.
Mama ga je odnijela do prozora.
Na nebu je bio veliki mjesec.
– Pogledaj, Pufi. Mjesec spava.
– Mjesec?
– Da. A zvjezdice mu pjevaju.
Pufi je pogledao u nebo.
Jedna zvjezdica trepnula je.
– Trep! Trep!
Zeko se nasmijao.
Mama ga je stavila u krevet.
– Hajde da brojimo ovčice.
– Jedna ovčica...
– Dvije ovčice...
– Tri ovčice...
Pufi je zijevnuo.
– Mama...
– Šta je, ljubavi?
– Možda mi se ipak malo spava.
Mama ga je pokrila dekicom.
Poljubila ga je u nosić.
– Laku noć, Pufi.
Zeko je zatvorio oči.
A onda je tiho rekao:
– Laku noć, mjeseče.
I zaspao.
