
Pako i čudovište iz ormara
Pako je volio dan. Noću, kad bi se ugasilo svjetlo, njegova soba bi se promijenila. Ormar je dobijao uši, a stolica dugu, krivu ruku.
– Bako, u mojoj sobi živi čudovište – prošaputa Pako.
Baka Safija se nije nasmijala. Samo reče:
– Hajde da ga upoznamo.
Uzeše malu lampu. Pako je držao čvrsto i krenuo prema ormaru. Svjetlo ga obasja i… tamo je visio njegov žuti kaput.
– A ona ruka? – pitao je.
Svjetlo pređe na stolicu. Na naslonu je visio njegov zeleni ruksak.
– A šta to diše ispod kreveta?
Pako se sagnu. Čupko je ležao na leđima i hrkao kao mali traktor. Pako se glasno nasmija.
– Vidiš – reče baka – mrak nije prazan. U njemu je isto što i po danu, samo ga ne vidimo.
Pako nacrta zvijezdu i zalijepi je na lampu. Nazva je “lampa hrabrosti”. Te noći zaspao je prije nego što je baka stigla do vrata.


