Pako i tajna čarobne šume

Jednog sunčanog jutra, mali Pako, dječak sa zlatnom kosom koja je blistala poput sunca, igrao se u dvorištu svoje kuće. Imao je crvene gumene čizmice, mali plavi ruksak i veliko srce puno radoznalosti.

Dok je tražio svoj omiljeni drveni autić, ugledao je nešto neobično. Ispod starog hrasta ležalo je malo plavo pero koje je svjetlucalo kao zvjezdica.

Pako ga je pažljivo podigao.

– Čije li je ovo pero? – upitao je.

Odjednom, iz grma je iskočio mali zeleni zec.

– To je čarobno pero! – rekao je zec. – Pripada Velikoj sovi. Ako joj ga odneseš, pomoći ćeš cijeloj šumi!

Pako je širom otvorio oči.

– A gdje živi Velika sova?

– Na vrhu Čarobne planine. Ali put je dug i pun prepreka!

Pako je stavio pero u ruksak.

– Ne bojim se! Idemo zajedno!

Zec se nasmiješio i potrčao prema šumi.

Šuma je bila predivna. Drveće je šaputalo, leptiri su plesali, a cvjetići su mirisali na med.

Pako i zec stigli su do malog potoka.

– Kako ćemo preći? – upitao je Pako.

Na sredini potoka nalazio se veliki kamen, ali voda je bila prebrza.

Tada su začuli tiho šuštanje.

Iz vode je provirila mala kornjača.

– Mogu vam pomoći! – rekla je. – Stanite na moje leđa, pa ću vas prenijeti do druge strane.

Pako se nasmijao.

– Hvala ti, kornjačice!

Kada su prešli potok, Pako je izvadio iz ruksaka malu jabuku i podijelio je sa svojim novim prijateljima.

– Kada dijelimo, svi smo sretniji! – rekao je.

Nastavili su put sve dok nisu stigli do ogromnog brda. Na vrhu brda nalazila se pećina iz koje je dopirao tužan zvuk.

– Šta je to? – šapnuo je Pako.

U pećini je sjedio mali medvjedić. Držao je svoju šapicu i plakao.

– Izgubio sam se! Ne mogu pronaći svoju mamu!

Pako je prišao medvjediću.

– Nemoj plakati. Pomoći ćemo ti!

Zec je pronašao tragove u blatu, kornjača je pokazala put, a Pako je hrabro poveo društvo kroz šumu.

Ubrzo su pronašli medvjedicu koja je zabrinuto tražila svog mališana.

– Mama! – viknuo je medvjedić i potrčao joj u zagrljaj.

Medvjedica je zahvalno zagrlila Paka.

– Hvala ti, mali junaku!

Pako se nasmiješio.

– Prijatelji uvijek pomažu jedni drugima!

Konačno, stigli su do Čarobne planine. Na njenom vrhu stajala je velika sova sa srebrnim krilima.

– Pako, donio si moje pero! – rekla je sova.

– Jesam! Pomogao sam i medvjediću da pronađe svoju mamu!

Sova je raširila krila, a iz njih su zasjale male zlatne zvjezdice.

– Za tvoju dobrotu poklanjam ti jednu čarobnu želju.

Pako je razmišljao. Mogao je poželjeti najveću igračku na svijetu ili ogromnu tortu.

Ali onda je pogledao svoje prijatelje.

– Želim da svi u šumi budu sretni i da uvijek imamo jedni druge!

Sova se nasmijala.

– To je najljepša želja!

U tom trenutku šuma je zasjala. Cvijeće je procvjetalo, ptice su zapjevale, a životinje su zaplesale.

Pako se vratio kući sa svojim prijateljima i velikim osmijehom.

Te večeri, dok je ležao u krevetu, pomislio je:

„Najveća avantura nije pronaći blago. Najveća avantura je pronaći prijatelje i pomoći im kada im je potrebno.“

I tako je mali Pako zaspao, sanjajući nove avanture.