Robot Rik živio je na Mjesecu i imao je samo jedan posao: svake večeri palio je zvijezde.
Uzeo bi svoju malu lestvicu i krenuo. Klik, klik, klik. Jedna po jedna, zvijezde su se palile i nebo je postajalo sjajno.
Jedne večeri sve su zvijezde zasjale, osim jedne. Bila je najmanja na nebu i stajala je sasvim tamna.
„Zašto ne svijetliš?“ upitao je Rik.
„Umorna sam“, šapnula je zvijezda. „Sve ostale sijaju tako jako. Ja ne mogu tako. Možda je bolje da uopće ne sijam.“
Rik je malo razmislio. Zatim je sjeo kraj nje, tiho zujeći: zzzum, zzzum.
„Ne moraš sijati jako“, rekao je. „Možeš sijati mirno. Baš takvo svjetlo treba nekom djetetu koje se sprema na spavanje.“
Zvijezda je pogledala dolje. Daleko, u jednom prozoru, dijete je gledalo nebo i zijevalo.
„Misliš da bi mu se svidjelo moje svjetlo?“
„Mislim da bi mu bilo društvo“, rekao je Rik.
Zvijezda je polako zasjala. Ne jako, nego nježno, kao noćno svjetlo. Dijete u prozoru se nasmiješilo.
Rik je spustio lestvicu. Sve su zvijezde bile upaljene. Njegov posao bio je gotov.
„Laku noć, mala zvijezdo“, šapnuo je.
Ugasio je svoje lampice jednu po jednu i zaspao na Mjesecu, a nebo je nastavilo mirno sijati.



