Kad se spustila večer, u šumi je postalo mračno. Krijesnica Lana upalila je svoje malo svjetlo i poletjela kroz grane.
Ispod starog panja sjedio je mišić Miško. Stiskao je repić i drhtao.
„Zašto si tužan, Miško?“ upitala je Lana.
„Bojim se mraka“, šapnuo je Miško. „U mraku ne vidim ništa. Sve izgleda veliko i čudno.“
Lana je sjela na panj. „Hajde da zajedno pogledamo bolje“, rekla je.
Pokazala je prema grmu. „Šta vidiš tamo?“
„Nešto veliko i kvrgavo“, rekao je Miško.
Lana je poletjela bliže i osvijetlila grm. Bio je to samo stari grm sa mnogo grančica.
„A tamo?“ Iza kamena je nešto treperilo. Lana je osvijetlila i to. Bila je to mala lokva u kojoj se ogledala zvijezda.
„Mrak nije zao“, rekla je Lana. „On samo sakrije stvari. Ali pogledaj gore.“
Miško je podigao pogled. Nebo je bilo puno zvijezda, a među grmovima treperile su i druge krijesnice.
„Lijepo je“, rekao je tiho.
„Svake večeri ću ti pokazati“, rekla je Lana. „A večeras ću sjediti kraj tvoje rupice dok ne zaspiš.“
Miško se ušuškao u mekano lišće. Lana je tiho svjetlucala kraj ulaza, sve slabije i slabije.
Miško je zatvorio oči. Mrak je bio mekan kao pokrivač. I mišić je zaspao.



