
Mina i jesenja hrpa lišća
Mina je voljela jesen. Lišće je bilo žuto, crveno i narandžasto, a zrak je mirisao na jabuke.
Jednog popodneva otišla je kod djede Ibre. On je u bašči grabuljao lišće. Grabulja je bila velika, a hrpa mala.
„Djedo, mogu li ti pomoći?“ upitala je Mina.
„Možeš“, rekao je djed. „Ali ova grabulja je za tebe prevelika.“
Mina je otrčala do šupe. Iza vrata stajala je njena mala grabulja, tačno po njenoj mjeri.
Zajedno su radili. Djed je grabuljao ispod jabuke, a Mina ispod šljive. Šuš, šuš, šuš. Lišće se skupljalo u hrpu.
Hrpa je rasla. Prvo do koljena, pa do pojasa. Mina je donosila lišće i u svojoj kantici, i u svojim rukama, i čak u džepovima.
Kad su završili, hrpa je bila viša od same Mine.
„Šta sad?“ upitao je djed.
Mina se nasmijala. „Sad skačemo!“
Djed je prvi skočio. Lišće je zašuštalo i poletjelo na sve strane. Mina je skočila za njim. Smijali su se dok nisu ostali bez daha.
Zatim ih je s prozora pozvala baka. Na stolu su bili topli čaj i pečena jabuka.
Mina je sjela uz djeda. Imala je lišće u kosi i osmijeh na licu. Jesen joj nikad nije bila draža.


